Impressum

Dizajn

Razvoj

Webmaster

KCP, ZSKA

Novosti

SKAZALIŠTE - IZVJEŠĆE ŽIRIJA SA 42. SKAZ-a

17.10.2018.

 

 

 

Članovi prosudbenog povjerenstva 42. SKAZ-a:

 

- Mira Muhoberac, dramaturginja, teatrologinja, sveučilišna nastavnica, kazališna i književna kritičarka, redateljica, urednica

- Ivana Peroš, kazališna redateljica

- Zlatko Krilić, scenarist, dramski pisac, književnik

 

 

Zlatko Krilić

RAZMIŠLJANJA O AMATERIZMU

ILI

S KOJIH SAM POLAZIŠTA ANALIZIRAO PREDSTAVE OVOGODIŠNJEG SKAZ-A

 

Kalibrirajući svoja teatarska mjerila na program - amaterizam - morao sam promišljati razlike između profesionalizma i amaterizma, a nadahnuti tekst „Neka razmišljanja o kazalištu“  Georgija Para iz 2015. (39. SKAZ  - Skazalište) nagnao me da ta zamišljanja i zapišem, pa podijelim s onima koji bi to željeli pročitati.

Više puta bio sam u prosudbenim povjerenstvima za teatarske profesionalce (uključujući i najveće – Nagrada hrvatskog glumišta, Marulovi dani), a prvi puta mi se pružila prilika da u kontinuitetu odgledam/upoznam rad kazališnih amatera. Logično je da mi se nametala usporedba ta dva paralelna svijeta koji su jako bliski, a opet i potpuno različiti, dva svijeta među kojima postoji stroga crta razgraničenja koje smo svi svjesni, a da nitko ne zna gdje je ona i u čemu je zapravo razlika. Nisam toliko ambiciozan da bih očekivao kako ću ja sada objasniti neobjašnjivo. Ambicija mi je tek pojasniti s kojih sam pozicija (kroz koje sam „naočale“) analizirao predstave.

„Crta razgraničenja između profesionalnog i amaterskog kazališta temelji se na činjenici je li netko školovan kao glumac i redatelj ili nije“- kaže Paro i dodaje da je ta podjela vrijedila prija, a danas sve manje ili gotovo više uopće ne, a ja mislim da ta crta nikada nije bila na toj razlici. Da je tako kao što tvrdi značilo bi da je svatko tko je jednom odradio školovanje, dobio papir da je školovani glumac, zauvijek kazališni profesionalac, iako se bavi sasvim drugim poslovima, a da drugi može postati prvakom nacionalnog kazališta, ali je amater jer nema taj papir. Osim toga, u dugoj povijesti kazališta razdoblje mogućnosti institucionalnog školovanja za taj poziv je izuzetno kratko.

To je razlika između samoukog i školovanog, a ne između amatera i profesionalca ( ovdje bih usput dodao da vjerujem kako samouki i školovani mogu doći do iste razine znanja/vještina, samo što je školovanom  lakše jer je bio vođen na putu stjecanja znanja/vještina, pa nije uvijek morao učiti na svojim greškama i „otkrivati toplu vodu“).

Ako, dakle, crta razgraničenja nije u tome, u čemu jest i postoji li uopće?

Definitivno postoji, a u čemu je – to je već teže dokučiti.

Kod profesionalaca, na tragu onog što je napisao Georgij Paro, umijeće glume je zanat (kad kažem zanat mislim na baratanje svim izražajnim mogućnostima, a poznavanje zanata je osnovni preduvjet bavljenja umjetnošću, jer tek u osviještenoj uporabi umijeća zanata može se, iako i ne mora, dogoditi umjetničko djelo), usavršavanje u zanatu dovodi do rutine, a rutina uništava kreativnost bez koje nema umjetničkog djela. Kod amatera svaki je izlazak na scenu avantura koja potiče kreativnost, a istovremeno nespretnosti i greške može činiti šarmantnim.

Razina kvalitete uprizorenja isto tako ne predstavlja razliku između amatera i profesionalaca. Ona se, istina, od profesionalaca očekuje (barem jedan nivo ispod kojeg ne bi smjela biti), dok amaterska izvedba vrhunske kvalitete predstavlja ugodno iznenađenje i ponekad nadvisuje mnoge profesionalne predstave.

Na temu razlike postoji i tvrdnja da je amaterizam put prema profesionalizmu, a ni to ne smatram niti približno točnim, bez obzira što su mnogi profesionalci počeli svoje bavljenje kazalištem kao amateri. Mogli su to postati i bez bavljenja amaterizmom. Ne dopada mi se takvo razmišljanje i zbog toga što minorizira amaterizam i prikazuje ga kao neki bazen/jezero iz kojeg božanska ruka uzima zlatne ribice i odvodi ih na Olimp profesionalizma, a oni koji nisu dovoljno dobri ostaju zauvijek plivati u tom bazenu/jezeru neodabranih. Slika je ružna i apsolutno netočna. Mnogi amateri nisu nikada ni poželjeli biti profesionalci, a mogli bi biti visoko rangirani na ljestvici kvalitete. To vjerojatno zbog toga što vole svoj posao koji rade, a i zbog toga što su svjesni da bi prelaskom u profesionalce osim prednosti morali prihvatiti i mane (često socijalnu nesigurnost, stalni pritisak žestoke konkurencije u „maloj bari s puno krokodila“, iscrpljujuće skakanje iz projekta u projekt, prevelika ovisnost o faktoru sreće – hoće li u pravom trenutku dobiti pravu ulogu i tome slično).

Jedna od češće spominjanih teza jest da profesionalci žive od kazališta, a amateri za kazalište.

Zgodna dosjetka, ali također netočna iako u sebi sadrži i dio koji je točan. Taj dio je činjenica da profesionalci dobivaju honorar za svoje bavljenje kazalištem, a amateri ne. Takva teza svodi glumu profesionalca tek na posao, a nije tako, ona je poziv, mnogi od njih ne samo da žive za kazalište nego žive kazalište, kazalište im je život. Amaterima je sočan dodatak svakodnevici.

Iz razlike u dobivanju ili nedobivanju honorara proizlazi jedna druga razlika koja je, po mom mišljenju značajnija i u kojoj možda leži ključ razlike - motiviranje. Za profesionalca se zna zašto dolazi na probu, to mu je posao, ali zašto dolazi amater? Amaterska grupa mora motivirati svakog svog člana da dolazi na probe i ulaže energiju i vrijeme u rad na predstavi nakon obavljenog radnog dana ispunjenog egzistencijalnim obvezama ili u dane odmora. Ne postoji plaća ili honorar kao stimulans, niti ugovor o radu koji ga veže. Što, dakle, nagoni amatere da se okupljaju i rade nešto što ne moraju, a može biti naporno. Nameće se odgovor – žudnja za radosti scenske igre i druženja s kolegama u trupi. Divni i plemeniti motivi. Kada se pretoče u predstavu i publika ih osjeti, onda je predstava u potpunosti uspjela i ispunila svoj smisao bez obzira kakav će dojam ostaviti na teatarskog analitičara.

Zbog svega toga moje mišljenje o razlici između amaterizma i profesionalizma u bavljenju kazalištem mogu sublimirati u rečenicu - cilj amatera je raditi predstavu, cilj profesionalaca je napraviti predstavu.

Da pojasnim.

Kod profesionalaca rad na probama je put prema predstavi koje će svoj život započeti premijerom (pa živjeti što duže) i pri tome nije presudno (kažem presudno, a ne da nije važno) kakvi su odnosi u ansamblu, pa ni kako se glumac osjeća. Presudna je samo kvaliteta konačnog proizvoda – predstave. Kod amatera, pak, rad na probama je ujedno i smisao. Presudni su njihovi odnosi, osjećaji i kohezione sile unutar ansambla. Predstava je tek katarza, točna na i, nakon proba i njihov jedino logičan kraj. Nije neka katastrofa ako predstava nije naročito uspjela, kao što nije ni pretjerano značajno koliko se puta izvede.

U nekom zamišljenom idealnom procjenjivanju rada amatera prosudbeno povjerenstvo bi trebalo gledati probe, a ne predstave. One su neusporedivo važnije. Znam da je nemoguće takvo procjenjivanje, ali sam zato u svakoj predstavi, osim samo kvalitete cjeline i pojedinih kreacija, tražio i tragove proba u radosti igre.

Pogotovo kada se radi o djeci, ali ne samo u tom slučaju. Mjera je, između ostalog, i koliko je netko uspio ostvariti svog potencijala, drugim riječima, ako je netko i ne baš dobar po standardima glumačkog umijeće, ali je postigao veliki postotak svog potencijala, ako se pri tome dovoljno dobro uklopio u skupnu igru i još k tome uživa, onda je on za mene izvrstan kazališni amater.

Naravno da su pri procjeni presudni kvaliteta uprizorenja i njegova originalnost, ali radost scenske igre, predanost i povezanost ansambla unutar skupne igre su također važni element prosudbe.

Često sam, i u osvrtima na predstave i u ovom tekstu, inzistirao na radosti igre što moram pojasniti kako površni čitatelj ne bi pomislio da zagovaram pučke komedije, a najbolje ću to učiniti primjerom. Predstava „Pragara“ je mračna, suspregnute komunikativnosti i istinski je krik patnje, ali iz svakog pokreta se čita radost igre izvođača, dok je Gaudeamus, u obje svoje predstave, primjer povezanosti unutar ansambla.

I, za kraj, još nešto što sam spoznao gledajući ovogodišnji SKAZ, a utjecalo je na moje procjene. Za razliku od profesionalaca, gdje postoje manje ili više čvrsti standardi i univerzalna mjerila kvalitete, kod amatera to nije slučaj. Svaki amaterski ansambl je svijet za sebe. Različitog su teatarskog iskustva, dobnih kategorija, obrazovanja, ambicija, uvjeta rada i da ne nabrajam još mnoštvo razlika, a zajedničko im je malo toga- tek ljubav prema kazalištu.

 

Zlatko Krilić, 2018.

 

 

 

IZVJEŠĆE PROSUDBENOG POVJERENSTVA 42. SKAZ-a 16. – 29. 3. 2018.

prema redoslijedu izvođenja predstava

 

 

16. 3. 2018.

 

17.30

Kazalište BUDILICA d.o.o.

Daniela i Ivana Totić: DIJELITI JE SREĆA

redatelji: Daniela i Ivana Totić

 

Mira Muhoberac:

Velik broj izvođača, gotovo mahom djece, i pozitivna je i negativna strana  predstave Dijeliti je sreća: mladim se izvođačima omogućuje sudjelovanje u dramskom i plesnom izrazu i radosno amatersko bavljenje kazalištem, ali i stvara manje-više neorganizirano strukturiranje scenskoga prostora i neujednačena izvedba. Sudjelovanje odrasloga izvođača s jedne strane fokusira predstavu na pripovijedanje Djedice Rudija, ali i postavlja izvedbu u okvire pseudostereotipa. Tekst Daniele i Ivane Tolić o Škrtoselu i Dobroselu dobro je početno zamišljen, ali egzistencijalno poticajan humanitarni cilj prikazivanja u određenu svrhu postavlja okvire neprimjenljive u kazališnom prostoru slobode stvaranja.  

 

Ivana Peroš:

Gledali smo veliku grupu djece u rasponu od 6 do 14 godina i pohvalno je što su se dotakli raznih izričaja umjetničkog stvaralaštva. Bilo je glume, lutkarstva, pantomime pa i folklora. No ipak prizori, neki uvježbaniji, a neki manje, nemaju konkretnu poveznicu pa izvedba djeluje kaotično, kao skup pokaznih vježbi. Odrasli glas u off-u deskriptivno govori o radnji koja prethodi, zatim ih sudionici prikažu što izrazito usporava ritam i zamara. Također, izmjene scenografije od strane voditeljice koja nije u sadržaju predstave, razbijaju iluziju kazališnog čina pa bi trebalo dobro promisliti o promjenama koje mogu biti ili neutralne ili dio cjeline. Ambiciozno zamišljen pedagoški uradak o nesebičnosti i škrtosti djeluje nametnut i nejasan djeci izvođačima. Smatram kako bi se više postiglo da se pažnja usmjeri na kazališnu igru, istraživanje i razumijevanje sadržaja.

 

Zlatko Krilić:

Ovaj kolaž scenskih etida, nedovoljno povezan u kakvu-takvu cjelinu pričom o dva sela, Škrtoselu i Dobroselu, predstavlja jednu od stramputica u radu s djecom na području amaterskog kazališnog stvaralaštva. Banalna priča i agresivna didaktičnost, začinjena monotonim prepričavanjem zbivanje  u off-u, svode aktere na ilustracije i ograničavaju, gotovo onemogućuju glumcima (djeci – majstorima igre) ga se zaigraju.  Unatoč ograničenjima ponekad se osjećaju proplamsaji igre, bolje reći želje za igrom i težnje prema radosti kazališne igrivosti.

„U Dobroselu vlada divno ozračje. Ljudi žive jedni za druge i međusobno si pomažu. Dijele sve što imaju. Tu nema bogatih i siromašnih, jer su svi jednaki. Baš kao u najljepšoj bajci“- to je tekst kojeg slušamo iz razglasa pročitan dubokim monotonim glasom dok glumci privatno i nezainteresirano, doslovno s prekriženim rukama, nešto čekaju. Kada tekst napokon završi, djeca to isto, u ne baš maštovitoj koreografiji, pokušaju ilustrirati.

To je opis drugog prizora, a ujedno i opis cijele predstave jer se tako nižu scene.

Tekst je do banalnosti didaktičan kao da je nastao početkom prošlog stoljeća i to od ne naš nadahnutog autora, pa ne pruža mladim glumcima osnovnoškolskog uzrasta da se identificiraju s likovima koje trebaju oživjeti na sceni i iskažu svoj nesumnjivi potencijal.

Treba biti vrstan pedagog da bi se vodila amaterska skupina kazališnih kreativaca u najranijoj dobi (a u ovoj su predstavi zastupljena djeca od predškolskog uzrasta do osmog razreda osnovne škole), i treba djeci pružiti slobodu u „igri kazališta“, poticanja kreativnosti i istraživanja, ostvarivanja svoje osobnosti, razvijanja ljubavi prema kazališnom izričaju, a pri tome ih diskretno voditi bez nametanja ičega što ih sputava.

Izostanak radosti igre i dječje kreativnosti najveći je nedostatak ove predstave.

 

 

18.30

TEATAR K 1- Klub stud. komparativne knjiž. K Filozofskog fak. Sveučilišta u Zagrebu

Teatar K: OVO JE NAJBOLJE ŠTO SMO MOGLI SMISLITI  

redateljica: Maja Lay

 

Mira Muhoberac:

Predstava Ovo je najbolje što smo mogli smisliti Kluba studenata komparativne književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu utemeljena je na mladenačkoj ironiji koja ismijava profesorske i političke krugove i autoritete. Stvaranje Kavkaskoga kruga brechtijanskoga, epskoga teatra zaustavlja se, međutim, na početku, na kojemu se realizira i najbolji trenutak predstave: konkretizacija besmislenih studentskih i nastavničkih power-point prezentacija i licemjernih političkih i akademskih govora te navodnih znanstvenih istraživanja. Umjesto da nastave stvarati predstavu kao svojevrsnu performersku platformu, studentima, članovima Teatra K. 1 već nakon nekoliko minuta ponestaje inspiracije pa se ova nedovršena predstava zatvara u nekreativnu krugu.

 

Ivana Peroš:

Obećavajuće duhovit uvod i naznake autoironije (akteri sami govore o raspadu svoje grupe i kako nisu uspjeli dovršiti projekt) ovu predstavu nisu izvukli od neuvjerljive općenitosti. Simpatični prizori oko poigravanja s teorijskim promišljanjima teatra (Stanislavski, Brecht), naglo se prekidaju, prije nego što su uspjeli pokazati razne mogućnosti igre. Atraktivne teme ironizacije društva, politike i društvenog apsurda koju su ovi mladi ljudi natuknuli, svele su na banalne dijaloge i povremene nelogičnosti (npr. izgovaraju riječ «ljuljačka» misleći na klackalicu i sl.). Imaju volje i mogućnosti pa stoga tu neveselu temu, a osebujno zamišljenu, o posvemašnjem neuspjehu mogu još doraditi. Pohvala na entuzijazmu unatoč defetističkim okolnostima koje su spomenuli za okruglim stolom.

 

Zlatko Krilić:

Sjajan početak i nagovještaj da ćemo vidjeti selfi „selfi generacije“, a onda se sve rasplinulo u neimanju ideje i stava. Umjesto ideja i stava, umjesto pokušaja, pa makar bilo krivog i glupog, da shvate svoju generaciju i sebe, svoje probleme, probleme svoje generacije, stvore svoj scenski selfi, autori prelaze na opća mjesta naštrebana iz medija. Možda to upravo i jest problem te generacije. Možda su i točniji nego što sam ja doživio i  mogu prihvatiti, možda i jest njihova generacija ona koja entuzijastično kreće u osvještavanje, a onda vrlo brzo prihvaća opća mjesta nametnuta iz medija. Bilo bi to grozno i deprimantno i ne bi proizlazilo iz namjere predstave nego iz njihove nemoći koja u tom slučaju definira nemoć generacije.

Obećavajući početak za kojim slijedi jalova praznina.

Sama forma, ispričavanje zašto nema predstave kakvu su zamislili i koja bi bila sjajna, je već viđena, ali uvijek zanimljiva i pruža prostor novih ideja i novih igara, novih teza i stavova, ali to nam nisu ponudili. Šteta. Toliko su bili obećavajući u nagovještaju o igri unutar kazališnih kvadrata (Stanislavski – Brecht), ali i to je ostalo samo na nagovještaju.

Ne može se ne vidjeti da među njima ima talentiranih glumaca, čak silno talentiranih, ali neosviještenih i nedovoljno snažnih (što je naravno shvatljivo jer se radi o amaterima) da mogu ostvariti ulogu bez čvrstog vodstva, a ovdje ga nije bilo. Na žalost nisam vidio velike radosti igre, a vidio sam goleme količine koketiranja s publikom i idejom.

 

20.00

TEATAR GAUDEAMUS 1 - Centra KNAP

Quentin Tarantino: SVAKI PAS IMA SVOJ DAN

redateljica: Rebecca Agić

 

Mira Muhoberac:

Premda je utemeljena na scenariju poznatoga Tarantinova filma, predstava Svaki pas ima svoj dan Teatra Gaudeamus 1 Centra Knap odmiče se od filmskih i kinematografskih zadanosti situacija i karaktera zahvaljujući izvrsnom, uglavnom muškom glumačkom ansamblu uz dobro redateljičino vodstvo. Izvođači pojedinačno i timski, maksimalno angažirano i glumački snažno, uz samo poneku slabiju točku, ostvaruju dramatičnu i dinamičnu predstavu nabijenu zajedništvom suigre i međuigre. Ugođaj straha i napetosti ostvaren je i postavljanjem glumaca u pozicije kontrapunkta, a imena protagonista nastala prema bojama ne pokazuju se samo kao dosjetka nego nude bogatu paletu raznobojnih životnih konteksta, od toplih do hladnih tonova.

 

Ivana Peroš:

Od početka do kraja predstava ima snažnu scensku energiju, gotovo frenetičan ritam i jaku koncentaciju mladih glumaca amatera. Odabir predloška (Reservoir Dogs, Q. Tarantino, 1991.) koji svojom stilom i estetikom olakšava kopiranje ipak je u mnogočemu riskantan za postavljanje na kazališne daske no grupa je bila vrlo korektna u svom naumu. Ima odličnih i točnih glumačkih ostvarenja, pogotovo se ističu Ivan Sabljak, Vedran Vitez, Jakov Zovko, Filip Vrbanec te Ana Žulec (koja ima kratki, ali upečatljivi nastup). Na trenutke nisu bili ujednačeni u igri, bilo je problema sa svjetlom, ali su glumci pokazali zavidnu požrtvovnost i posvećenost projektu. Uspješna predstava. Čestitke.

 

Zlatko Krilić:

Ne razumijem zašto su mijenjali naslov i predstavu nisu nazvali „Reservoir Dodg“ kad je naslov jedino što su promijenili u odnosu da film Quentina Tarantina. Predstava, čini mi se, dosljedno prati scene filma.

Ako bih u jednoj riječi morao definirati ovu predstavu onda je to riječ – hrabrost. Hrabro je odabrati glumački izuzetno zahtijevan predložak, hrabro je izabrati planetarno popularni film, hrabro je da amateri igraju predložak s dugotrajnim izuzetno povišenim tenzijama, a povrh svega je izuzetno hrabro igrati općepoznati tekst bez dozvole autora.

Ansambl Gaudeamusa je to odradio izvrsno. Užitak je bio gledati ih. Divni glumački pojedinci, a unatoč neujednačenosti ansambla, fascinantni dojam cjelokupne glumačke igre. Dojmljiva je dorađenost kazališnog uprizorenje (gluma, svjetlo, kostimi, glazba, sve).

Ipak, nameće se dojam da su ziheraški pristupili scenskoj prilagodbi filmske uspješnice i da su mogli ostvari i više da su se usudili uči u drugačiji interpretaciju općepoznatog filma, takozvano „novo čitanje“, recimo – ne preslikavajući, nego parodirajući ili nešto drugo.

Količina vrsnih i silno talentiranih interpreta u ovoj predstavi oduševljava, a ne može se ne primijetiti da su izuzetno dobro vođeni. Ono u čemu ovaj ansambl ostavlja najbolji dojam je njihova povezanost, užitak u teatarskim međuodnosima tako da u potpunosti i u najboljem svjetlu ispunjavaju smisao kazališnog amaterizma. Bio bi ih užitak gledati na sceni i da je predstava loša, a ova je predstava i više nogo dobra. Sjajna je.

 

 

17. 3. 2018.

 

17.30

Kazališni klub CIGLICA 1

Autorski rad skupine: SAD ZNAŠ

redateljica: Željka Župan Vuksan

 

Mira Muhoberac:

Tipična lidranovska predstava, s autorskim tekstom skupine i konkretizacijom vršnjačke priče te neujednačenih izvođačkih dosega, predstava Sad znaš bazirana je na hrvatskoj svakodnevici koja poprima obrise narcisoidne selfie kulture i u obiteljskim i naraštajnim odnosima. Gimnazijalci pokušavaju izvući pozitivan preokret u odnosu na takva ponašanja i nerijetka zlostavljanja u ljubavnim i prijateljskim krugovima. Pouka koju predstava donosi ipak je naglašeno edukativna, a prikazane situacije pokušaj su prijenosa na scenu prizora iz malograđanske sredine. Mizanscena je usmjerena na nemaštovito postavljanje u proscenijsko središte, što onemogućuje razigraniji kazališni kod unatoč ozbiljnom pristupu. Uočava se dobar govor i izgovor mladih izvođača.     

 

Ivana Peroš:

Skupina je za autorski projekt odabrala njima vrlo blisku temu ujedno i aktualnu, o nasilničkom ponašanju u maloljetničkim vezama i obiteljskim problemima. Pohvalan je pristup mladih sudionika, ali u izvedbi nesiguran i verbalno nerazumljiv. Sigurno će voditeljica više pažnje posvetiti dikciji i prvenstveno disanju svoje grupe koja pokazuje veliki interes za scensko stvaralaštvo kako bi bili mnogo uvjerljiviji i čujni. Istaknula se Ivana Lozić u ulozi Eve.

 

Zlatko Krilić:

Jana je djevojčica koja misli da je ružna, debela, prištava, jadna, štreberica i čini joj se da joj svi prolaznici upravo takve komentare dobacuju svojim pogledima u prolazu. Ona sažalijeva samu sebe zbog okrutnosti okoline, a ne primjećuje da je upravo ona okrutna prema svojoj okolini i potpuno slijepa za njihove probleme. Jana, u svojoj pubertetskoj egocentričnosti, ne vidi da ljudi koji je okružuju imaju i ozbiljnije probleme nego što su njeni.

Izvrstan odabir teme i divno da je tekst nastao kao autorski rad skupine. Kada tekst, kao jedan od važnih dijelova kazališnog uprizorenja, izvire iz samih aktera i to još na temu koju poznaju, razumiju i tiče ih se, onda je to, po mom mišljenju, najbolji mogući put nastajanja predstave i najkorisniji oblik rada na amaterskoj predstavi. Ipak, bilo bi dobro da je na kraju netko s malo više teatarskog iskustva  doradio tekst i pročistio ga od neuvjerljivosti, banalnosti i površnosti, doradio likove da ne budu toliko plošni i većinom svedeni na tipove i njihove funkcije.

Dobar je lik izgradila i uvjerljivo da donijela na scenu Ivana Lozić, a izdvaja se i glumica u ulozi Margarete (Ivana Bikić ili Marija Ercegovac).

 

18.30

Kazališni klub CIGLICA 2

Sara Čanić: (NE)ROMANTIČNA LJUBAV

redateljica: Željka Župan Vuksan

 

Mira Muhoberac:

Učenički tekst problematizira ljubavi i preljube u obiteljskom, susjedskom i kvartovskom okruženju i donosi još jednu lidranovsku predstavu zamišljenu na proscenijskom središtu kao mjestu događanja svih segmenata. Ponavlja se mizanscena i organizacija prostora iz predstave Sad znaš iste gimnazije, ali ovaj put sa slabijim rezultatima, najviše zbog manje discipliniranosti izvođača i znatno slabijega govora. Pokušaji ostvarenja komike i humora gube se zbog imitiranja ponašanja odraslih i ponavljanja stereotipnih obrazaca. Umjesto očekivane eruptivne mladenačke energije i ostvarenja maštovitih uloga uočava se oponašanje televizijskih serija, serijala i sapunica bez odmaka i pomaka osim u ironičnom i sarkastičnom, rugalačkom kodu. 

 

Ivana Peroš:

Tema o nasilničkom ponašanju u maloljetničkim vršnjačkim vezama koje ova predstava osvještava je pohvalna, ali dramaturški dosta zbunjujuća što se najviše vidi kroz odnose lica na sceni. Nisu uspjeli ostvariti potencijal koji su naznačili (par duhovitih dijaloga, nekolicina simpatičnih glumačkih skica gdje se ističe Filip Kovač u ulozi Djeda). Nerazigran mizanscen je fokusiran na kauč, a i primjetna je nedostatna koncentracija mladih izvođača koji se međusobno često ne slušaju te upadaju jedni drugima u replike. Ta misaona neartikulacija dovodi do potpunog nerazumijevanja izrečenog. Zainteresiranost grupe postoji i kroz daljnji predani rad, vjerujem, da će steći mnogo više sigurnosti.

 

Zlatko Krilić:

Početak predstave zatiče Veroniku, najmlađu članicu peteročlane obitelji, kako peti put čita istu knjigu - Romeo i Julija. U godinama je kada sanjari o romantičnoj ljubavi traga za njom, ispituje majku i djeda kako su upoznali ljubav svog života. Osobe u njenom okruženju ne proživljavaju romantične trenutka – sestru vara dečko, tata se gubi u krizi srednjih godina, djedu nedostaje baka. Jedino mama uživa u romantici, ali i ona samo virtualno, identificirajući se s likovima turske sapunice na televiziji.

Tekst (autorica je članica ansambla što je za svaku pohvalu) ovako sveden na osnovnu ideju djeluje vrlo potentno, ali na pozornici se taj potencijal ne ostvaruje. Isuviše je tu nedorađenosti, plošnih likova, praznog hoda, nepotrebnih scena itd. da bi se održala komunikacija s publikom. Kažem održala, a ne uspostavila, jer se komunikacija tijekom predstave više puta uspostavlja, publika reagira na događanja na pozornici, a onda to vrlo brzo zamre.

Predstava KK Ciglica 2 boluje od istih zubobolja kao i prethodna predstava KK Ciglica 1 iste voditeljice, pa voditeljici savjetujem da više poradi na detaljima (predugi i nepotrebni mrakovi u promjenama prizora, scenski pokret, glumci koji izađu iz likova i privatno se ponašaju na sceni i sl.) ubrza ritam predstave, obrati više pozornosti na kostime te, naročito, da pomogne svojim glumcima da stvore životnije likove i poradi na scenskom govoru. Ako to uspije stvarat će izvrsne predstave, ali i ovako je na dobrom putu i zaslužuje pohvale.

 

20.00

TEATAR MERGIMTARI - Albansko dramsko društvo u Hrvatskoj Mergimtari

Armand Bora: ONI  ULAZE BEZ KUCANJA

redatelji: Leonard  Hamitaj, Armand Bora

 

Mira Muhoberac:

Prvo pojavljivanje Teatra Mergimtari Albanskoga društva u Hrvatskoj Mergimtari na SKAZ-u donosi osvježenje i radost, pojačanu činjenicom što glumci glume na hrvatskom jeziku. Tragikomedija Armanda Bore Oni ulaze bez kucanja ljudima koji ne poznaju albansku povijest i sadašnjicu može izgledati kao iskaz teatra apsurda. Tekst, međutim, raskriljuje tešku sudbinu bračnoga para osuđena na život u zatvorenu stanu zbog navodne krivnje: kao intelektualci potencijalno su opasni svakom režimu. Režija naglašava društvene i državne okove interpoliranjem televizijskih vijesti i slobodu stvaranja uvođenjem glazbenika (iza scene) i umjetnice, prošlosnih ega glazbenika i ljepotice. Mlada se glumica dobro snalazi u svojoj prvoj ulozi, a glumac je profesionalac. 

 

Ivana Peroš:

Albansko dramsko društvo prvi put se predstavilo na SKAZ-u s dramskim tekstom koji, kroz prizmu života bračnog para u izolaciji, govori o povijesti komunizma u Albaniji. Predstava ima čvrstu konstrukciju, a scenografija, kroz projekcije na paravanu i simbole postaje gotovo treći akter. Primjetna je razlika u sigurnosti glumačke interpretacije jer je u ulozi muža glumac profesionalac što smo saznali na okruglom stolu pa ću spomenuti samo Ana-Mariju Burušić, glumicu amaterku uz pohvalu za odvažno pariranje partneru. Zamjerka je dosta sitnih, nepotrebnih i nemotivirano režiranih scenskih radnji (npr. kopanje po koferu bez glumačkog razloga, prazno šetkanje po sceni i sl.) što usporava ritam i predstava na trenutke gubi pažnju gledatelja. Ipak, ovo je u cjelini vrlo zaokružena predstava i čestitke.

 

Zlatko Krilić:

Hvale vrijedan je napor „Albanskog dramskog društva u Hrvatskoj Mergimtari“ da nas upozna s albanskom suvremenom dramom i piscem kao što je Armand Bora.

Bračni par intelektualaca , on je glazbenik, a njena profesija nije definirana, sa spremnim koferima čekaju da dođu po njih oni koji ulaze bez kucanja i odvedu ih na strašno mjesto kazne zbog nepočinjenog krimena, no nisu svjesni da su već na tom mjestu i trpe kaznu zazidani u svijetu straha.

Kada bi se doradile neke nejasnoće (npr. tko je žena u crvenoj haljini koja se pojavljuje bez jasnog povoda u radnji ili u stanju lika, što bi bilo jasnije i tada prihvatljivo kada bi se uz njezine izlaske vezao i izlazak glazbenika koji violinom prati zbivanja, ali na žalost ostaje skriven u kulisama) i kada bi se očistila scenografija od neujednačenog i nepotrebnog (npr. zajedno su tu izvrsno, golemo, apstraktno platno i zgužvana plahta koji služi samo da bi sakrila stolac na kojem stoji telefon i sl.) bila bi to jako dobra predstava, ovako je dobra.

Stječem dojam da su glumci i ne hoteći dodali dimenziju drami koje u tekstu nema. Naime, na nivou jezika je nemoguće ne konstatirati da su njih dvoje iz različitih svjetova. Možda je baš to njihov krimen.

 

18. 3. 2018.

 

17.30

MIRAKULI - kazališna družina

Magdalena Carek i Grupa Mirakuli: PIDJAMA PARTY 

redatelji: Iva Sieber i Grupa Mirakuli 

 

Mira Muhoberac:

Još jedna predstava koja je prikazana na Lidranu, Pidjama party vjerojatan je izdanak američkoga tinejdžerskoga filma Sleepover (prevedenoga kao Pidžama party) iz 2004. godine redatelja Joea Nussbauma o prijateljicama koje na tulumu otkrivaju svoje animozitete i svoja prijateljstva na kraju osnovne škole. U predstavi kazališne družine Mirakuli Škole za primijenjenu umjetnost djevojke su na kraju srednjoškolskoga školovanja, a njihovo bavljenje umjetnošću najvidljivije je u glazbenim, tj. pjevačkim dionicma, kad predstava prelazi u svojevrstan musical. Naglašavanje mračne strane tinejdžerskoga života nepotrebno je ako se svodi samo na imitiranje filmova strave (u središnjem dijelu pozornice). Dvije izvođačice ističu se koncentracijom i scenskim šarmom.

 

Ivana Peroš:

Autorski projekt koji tematizira novi početak u životu tinejdžerica na pragu zrelosti. U komornoj atmosferi spavaće sobe šestoro djevojaka provodi zadnju večer prije rastanka. Tako je grupa zgodno, korišteći se citatima trenutne pop kulture (serija Teorija velikog praska, Wiz Khalifa song, WhatsUp i sl. reference) istaknula razmišljanja i stavove koje ih zaokupljuju. Scenski dovoljno razrađeno i uvjerljivo jer je to njihova priča. Na žalost, dramaturški se stvar raspada pri kraju i ne ostaje konzistentna. Rezultat nekolicina zanimljivih i duhovitih dramskih prizora s potencijalom za mnogo više.

 

Zlatko Krilić:

Malo je predstava koje kada pogledam želim gledati još jednom, ovo je jedna od njih. Nepretenciozna, prštava od radosti igre i nastala iz samog ansambla, a ansambl je mudro vođen i nadahnuto režiran. Sve pohvala Magdaleni Carek i grupi Mirakuli, oni su, po mom mišljenju, ono što kazališni amaterizam treba biti. Pružili su nam radost teatarske igre i progovorili o onome što poznaju i što ih se tiče.

Briljantan početak koji nas brzo, bez ikakvog viška, uvodi u svijet likova- sms poruke, glazba uz koju su stasale, Teorija velikog praska koju su gledale( samo glazbena naznaka), sapunice i sve drugo što obilježava tu generaciju. Koreografija prožeta s više nego dobrim pjevanjem. Iako se već u koncepciji (u programskoj najavi) odriču stvarnih likova i najavljuju ih kao funkcije ne dajući im imena nego karakteristike pa se tako nazivaju Laka, Glupa, Pobožna, Štreberica, Sanjarka i Polumuško, mlade glumice na scenu donose žive likove s kojima publika može komunicirati.

Da bi predstava bila još bolja valja poraditi na scenskom govoru – ponekad ih se ne razumije što govore, i možda doraditi scene sjećanja uz projicirane fotografije – verbalizacija situacije pomalo banalizira, bilo bi dovoljno fotografije popratiti nekim uzdasima, smijehom, pogledima ili slično. Nadalje, mlade su glumice na samom kraju predstave platile danak neiskustvu igranja pred publikom. Umjesto da poentiraju i dopuste publici da ih nagrade zasluženim pljeskom, a one uzvrate naklonom, one su odmah prešle na pospremanje scene(kao da su na probi) i tako zbunile publiku koja nije bila sigurna jel predstava gotova ili je to sada novi prizor.

 

18.30

Kazališna udruga MIST

Eoin Colfer: ANA LIZA I VESELA ORDINACIJA 

redateljica: Maja Lay

 

Mira Muhoberac:

Zamisao stvaranja predstave za djecu prema ilustriranoj knjizi Anna Liza and the Happy Practice Eioina Colfera, irskog autora koji se bavi teškim temama s kojima se suočavaju djeca, najveći doseg postiže u estetski atraktivnoj scenskoj slici. Suočavanje s bolesti najbližih stavljeno je u ordinaciju-kutiju koja nudi mogućnosti za igru zamjenama odrasli – djeca, majka psihijatrica – kći koja se igra mame psihijatrice, tužan tata – tužan sin. Režija ne uspijeva dobro iskoristiti scenski prostor, iz njegova okvira izlazeći u nekoliko trenutaka ostvarenja sreće. Mladi glumci s velikim iskustvom na sceni vođeni su različitim uputama: glumica u ulozi djevojčice naglašeno glumi dječji govor i djetinjastu svijest, a glumac u ulozi dječaka kodove ponašanja odraslih, ali to čini uspješnije.    

 

Ivana Peroš:

Predstava rađena po knjizi irskog autora Eoina Colfera, a bavi se pitanjem mentalnog zdravlja i kako se djeca suočavaju s tom problematikom. U ideji zanimljivo i ambiciozno, ali je u izvedbi bilo određenih manjkavosti, često je zamorna neutemeljena i naglašena infantilnost dok je scenski prostor ostao neiskorišten (npr. prizor šuljanja nindža) no izvođači su bili kompaktni, pokazali su dobar partnerski odnos i čestitke na tome. Istaknuo se točni i decentni Ivan Igić u ulozi Edija. 

 

Zlatko Krilić:

„Predstava se bavi problemom mentalnog zdravlja i načina na koji djeca percipiraju tu problematiku“- tvrde autori u opisu predstave, a ja mislim da to nije točno. Gledajući predstavu stekao sam dojam da ona puno rječitije progovara o …mentalnom zdravlju i načinu na koji odrasli percipiraju djecu.

Zbunjujuće, a na momente i iritantno, je bilo gledati Anu Lizu kakvu nam je na sceni oživjela Ena Mutapčić. Nametalo se pitanje - koliko godina ima taj lik? Hodala je kao da ima nepune dvije – raširenih stopala nabijala je po sceni. Govorila je kao da ima oko pet i „glumi“ na prezentaciji u vrtiću. Da bi nam usput izrijekom pojasnila da ima devet. Na to sam se morao zapitati jesu li redateljica i glumica ikada vidjeli djevojčicu od devet godina. Djevojčica od devet godina sigurno tako ne govori i tako ne hoda i ne radi ništa onako kako je to, u nakani da bude dopadljiva i duhovita, radila glumica na sceni.

Manje iskusnim teatarskim djelatnicima može biti problem naći odgovor na pitanje – kako glumiti dijete?. No, u ovoj predstavi to nije trebao biti problem,  jer na sceni je i glumac koji jako dobro zna odgovor na to pitanje.  Ediju vjerujemo da je dijete iako se ne prenemaže i ne pjeva dok govori, a i scenski pokret mu je uvjerljiv.

Iz predstave se jasno čita nakana stvaranja ove predstave, a ona je u suprotnosti sa smislom plemenitog kazališnog amaterizma. Stekao sam dojam da se kanilo, vjerojatno se to i čini, po vrtićima i školama uzeti nešto novca, a niz manjkavosti (tekst, dramaturgija, gluma itd.) sakriti atraktivnim padanjima, brašnom koje leti i sličnim efektima.

To nije amaterizam kakav cijenim i kakav volim.

 

 

20.00

Učilište ZKM - grupa B12

Katarina Kolega: IGRE SJEĆANJA  

redateljica: Katarina Kolega

 

Mira Muhoberac:

Predstava Igre sjećanja, nastala prema tekstu Katarine Kolega s autobiografskim poticajem iz vlastite obitelji, o cijelom jednom stoljeću, na scenu donosi poetiku i stil skupne glumačke igre karakteristične godinama za Učilište Zagrebačkoga kazališta mladih, u ovom slučaju Grupe B12. Mladi izvođači različitih naraštaja, s velikom razlikom i u usvojenim elementima scenske tehnike, uz redateljičinu pomoć evociraju događanja u kazališnim i književnim krugovima od 1917. do 2017. godine, dobivajući mogućnost da na sceni usvoje kazališnu povijest i da se upoznaju s osobnostima poput Marije Jurić Zagorke, Branka Gavelle i Milana Begovića. S nepotrebnim okupljanjem oko pripovijedanja Bake Nere u samo jednom kutu pozornice, predstava postaje edukativan scenski kolaž.  

 

Ivana Peroš:

Koncizna grupa od sedamnaest mladih amatera, sigurno je odigrala burnu priču jedne bake koja prepričava svoj iskustveno bogati život unucima. Kroz reminiscenciju stogodišnje bake prolazimo bitne prizore njenog života te susrećemo značajne ljude iz naše povijesti koji su se trajno utisnuli u kazalište, u književnost, u kulturu (Zagorka, Begović, Gavella, Bela Krleža). Izvođači su bili vrlo koncentrirani, što je neophodno za ovakvu vrstu zadatka, ali ne i jednostavno; glumački angažirani i uvjerljivi te zaslužuju pohvale. Lijepo je vidjeti produkcijsku opremljenost kao znak da se ima sluha. Pohvale također i voditeljici za edukativni rad. Bez obzira što predstavi prilično nedostaje dramska priča i napetost, radnja je strogo linearna, bazirana na faktografiji, hrabar je odabir teme koja danas većini nije atraktivna, ali kroz promišljeno vodstvo postaje dobar kazališni čin. Čestitke.

 

Zlatko Krilić:

Obiteljske sage kojima vezivno tkivo čini prelistavanje albuma fotografija relativno su česte u literaturi, no Katarina Kolega u svom tekstu „Igre sjećanja“, iako koristi baš tu formu, uspijeva stvoriti izvorno djelo jer se ne koncentrira isključivo na likove s fotografija, nego na značajne povijesne osobe i događaje koji su okrznuli živote članova obitelji.

U kratkim scenskim slikama, što naravno proizlazi iz koncepta prelistavanja albuma fotografija, izmjenjuju se značajna imena hrvatske kulture – Marija Jurić Zagorka, Milan Begović, Branko Gavella, Bela Krleža itd., kao i povijesni markeri – potpisivanje Deklaracije o jeziku, proljeće 1971, kao i smrt Elvisa Preslija i drugi. Pri tome povijesne likove uspijeva stvoriti scenski uvjerljivim osobama.

Saga je to o obitelji koja je uvijek bila blizu pozornice povijenih događanja, ali nikad na njoj, iako je trpjela posljedice povijesnih previranja. Zato nije slučajno, barem mi se tako čini, da glavna junakinja radi kao šaptačica u kazalištu.

Unatoč nekim neuvjerljivostima i naivnostima (kompletan prvi prizor u kojem mladi dolaze i nagovore baku da im priča – mišljenja sam da bi predstava bila bolja da počinje bez te predigre) predstava ostavlja dojam iskrenosti i zrači šarmom. Taj dojam ne umanjuje ni činjenica da su glumački zadaci za neke bili preteški pa su rješenje potražili u preglumljavanju i afektiranju.

Golemi glumački ansambl je promišljeno vođen i dobro režiran, impresivna je kolektivna igra, a glumački se ističe glumica u ulozi mlade Ruže.

 

 

19. 3. 2018.

 

18.00

Dramska skupina Centra za kulturu i film Augusta Cesarca

Vittorino Andreoli: ODRASTANJE U TRI RUNDE

redateljice: Ita Tissauer Pavičić, Natalija Stipetić Čus

 

Mira Muhoberac:

Iako prikazana na Lidranu, ova je predstava daleko od stereotipne lidranovske predstave. Redateljice predstavu Odrastanje u tri runde baziraju na adaptaciji završnih poglavlja knjige talijanskoga psihijatra Vittorija Andreolija s djecom izvođačima u osjetljivu pubertetskom razdoblju stvarajući inteligentno mišljenu predstavu u kojoj se lucidni mladi izvođači stavljaju u položaje i situacije propitivanja vlastitih identiteta. Glumačka ekipa disciplinirana je, ujednačena i šarmantna, bez obzira na to je li riječ o uprizorenju znanstvenoga diskursa naoko neprimjerena dječjoj dobi, a zapravo iznimno dobro usvojena i prikazana, ili o scenskim igrama nastalima na doživljenu iskustvu. Izvrsna je suigra govorom i pokretom. Predstava donosi vlastiti izvedbeni kod i osvježenje na SKAZ-u.      

 

Ivana Peroš:

Pročitavši kratku crticu o predstavi koja ne govori konkretno o sadržaju, bila sam skeptična. No, razuvjerili su me u prvim sekundama predstave. Bazična i jednostavno atraktivna rekvizita u obliku dvodimenzionalnih kartonskih, stripovskih naznaka, scenski djeluje jasno i prirodno. Protagonisti, mladi glumci su se suvereno, matematički točno i sa zavidnom vještinom prihvatili i komično izveli komplicirane znanstveno-filozofski predložak u kojem je sadržana terminologija i kontekst koji često ni odraslima nije čitak. No, pojednostavljenim formulacijama i uz mudro vodstvo, pokazali su kako im tema nije teška ni zastrašujuća već, naprotiv zabavna i inspirativna. Autoritativno vladaju scenom, imaju sigurnost u kretanju i partnerski odnos je čvrst. Iznimna predstava, jedna od boljih ove godine, čestitke.

 

Zlatko Krilić:

Uzeti esej jednog psihijatra koji je namijenjen za čitanje i promišljanje, eventualno polemiziranje, ali nikako ne za scensko izvođenje i koji nije namijenjen djeci iako govori o djeci, uzeti dakle takav tekst kao predložak za kazališnu igru s osnovnoškolcima više je nego hrabro jer je unaprijed osuđeno da bude promašaj. Od promašaja to može spasiti samo izuzetno talentiran redatelj, a upravo je to slučaj u ovoj predstavi. Redateljice Ita Tissauer Pavičić i Natalija Stipetić Čus nadahnuto su se poigrale prilagodbom teksta, pronašle ključ kako ga uprizoriti i povele svoje mlade glumce u scensku igru što je urodilo izvrsnom, duhovitom predstavom.

Tijekom uživanja u ovoj teatarskoj minijaturi tri su me elementa posebno dojmila – radost igre, preciznost izvedbe i talent onog tko je pisao dramatizaciju.

Radost igre s pozornice se prelijevala na publiku i vidjelo se da djeca glumci uživaju i da su opušteni, a takva je opuštenost može biti pogubna u ovakvom tupu predstave koja zahtjeva potpunu preciznost (mnoštvo je tu scenskih znakova – puckanje prstima; glazbenih znakova i transparenata) jer se svaki znak mora izvesti, a svaki transparent pokazati u čvrsto zadanom slijedu i u točno određenom trenutku. Sve je funkcioniralo kako treba.

Posebno ih pohvalio dramatizaciju. Površnom promatraču se može činiti da tu i nema neke dramatizacije – uzet je esej, razbijen u slike i duhovito komentiran scenskom igrom, ali prevario bi se. Ova predstava je primjer vrhunske dramatizacije i to zbog „ptičice“. U ovom tipu tekstova je jako teško pronaći neko vezivno tkivo koje će se provlačiti kroz cijelu predstavu i koje će omogućiti logičan kraj. Ptičica koja se spominje već u prvoj sceni, još nekoliko puta tijekom predstave je donijela efektan svršetak igre.

 

19.00

KUD "VALENTINOVO"

Kata Barberić: ROĐENDAN

redateljica: Kata Blažević

 

Mira Muhoberac:

Predstava Rođendan KUD-a Valentinovo, nastala prema tekstu Kate Barberić i u autoričinoj režiji, jedna je od tipičnih kudovskih predstava u kojoj se izvođači i izvođačice priklanjaju gotovo već standardiziranu glumačkom izrazu u kojemu prevladavaju naglašena komunikacija s prijateljskom publikom, snažan, glasan  govor, gestikulacija i mimika koji pridonose radosti amaterskoga bavljenja kazalištem. Tipična situacija u kojoj se obitelj suočava s preljubnim nitima potencirana je tipičnim odlascima u susjedstvo i pripremanjem pure. Cijela je predstava fokusirana oko okupljanja za jednim stolom, koji svojim položajem i veličinom onemogućuje kreativniji glumački i redateljski pristup, a iskusni glumci u ulogama djece naglašavaju djelomice grotesknu izvedbu. 

 

Ivana Peroš:

Amaterska kazališna sekcija koja se bavi pučkim teatrom kroz koji progovaraju o svakodnevnim mogućim zavrzlamama. Okosnica je zabuna oko purice, ali ta, čak potencijalno možda duhovita situacija, na žalost rezultira nesigurnim i nekoherentnim uratkom. U glumačkom su nastupu pomalo zbunjeni i statični, zbog paralelnih dijaloga istog intenziteta stvara se kakofonija na pozornici i tako publika ne razumije ni jedan razgovor pa je teško popratiti ionako tanku priču. Bez opravdanja rušeći «četvrti zid» dodatno stvaraju nerazumijevanje. Po entuzijazmu zanimljivi u svom prepoznatljivom izričaju. Kvaliteta KUD-a Valentinovo svakako je vidljiv užitak i radost s kojim sudionici pristupaju amaterskom kazalištu i čestitke na tome.

 

Zlatko Krilić:

Priredbe kao što je ovaj skeč KUD-a „Valentinovo“ važan su dio Susreta kazališnih amatera Zagreba jer upotpunjuju šarenu sliku amaterizma. Susreću se tu različite estetike, različite generacije izvođača, oni silno izražene ambicioznosti i oni bez ikakvih ambicija, glumački ansambli koji rade u gotovo profesionalnim uvjetima i profesionalno vođeni i oni koji stvaraju bez ikakvih uvjeta itd., a zajedničko im je, ili bi barem trebalo biti, ljubav prema kazalištu i radost scenske igre.

Upravo radost scenske igre je ono što KUD-u Valentinovo daje šarm.

Možda ove godine i nisi došli s najboljom predstavom koju su do sada uprizorili, ali svejedno na momente postižu dobru atmosferu na sceni, a i neki glumci se izdvajaju svojom kreacijom (Slavica Beketić).

Predstava je to na kojoj treba još raditi, jer ostavlja dojam nezavršenosti, ponekad djeluje kao jedna od prvih proba u prostoru, a naročito valja poraditi na doradi teksta (ne može cijela predstava počivati na jednom verbalnom gegu – „je, bome, jebome, lovili smo puru“). Svakako bi trebalo taj komad krpe (ili što li je već) koji bi trebao biti pura ili izostaviti ili bolje animirati.

 

20.00

Učilište ZKM - grupa C 11

Grupa (Prema motivima strip albuma Sun City): SAMO SAN

redateljica: Jadranka Korda Krušlin

 

 

Mira Muhoberac:

Predstava Sun City (ZKM / Učilište / Dramski studio / Grupa C11) prikazuje rezultat rada na jednoj od za polaznike Učilišta Zagrebačkoga kazališta mladih tipičnih predstava kojima izvođači i redateljica žele pokazati vlastitu nekonvencionalnost, otklanjanje od edukativnih standarda i istraživanje za njih u tom trenutku novih područja. U ovoj se predstavi priklanjaju oživljavanju motiva iz istonaslovljena strip-albuma poigravajući se slikama distopije i utopije i filmskim rakursima i kadrovima. Dosljedna a preduga izvedba koncentriranih izvođača nakon desetak minuta izaziva monotoniju i želju za promjenom događanja na sceni i glumačkoga koda. Ambiciozna stvaralačka i glumačka ekipa potporu ima najviše u dobroj glazbi.

 

Ivana Peroš:

Predstava nastala po motivima Žeželjevog stripa Sun city svakako je neobična. Dojmljive atmosfere postapokaliptične vizije društva, dobre scenografije, a najvažnije s grupom glazbeno i scenski talentiranih mladih ljudi. Ističe se precizan scenski pokret, ritmičnost i glumačka snalažljivost. Povremeno predstava bježi u suhu likovnost što ne bi bio nedostatak da joj, u tim dijelovima, ne manjka drame, tj. sadržaja, ali sve u svemu, vidljiv je uloženi trud što je rezultiralo vrlo zanimljivom predstavom.

 

Zlatko Krilić:

Na sceni je svijet u kojem sunce nikad ne izlazi, a ispunjavaju je, barem tako piše u opisu predstave, uplašeni, grubi, mrzovoljni i otužni likovi sve dok dječak ne nacrta stotinu sunaca.

Nisam uočio ni strah, ni mrzovolju, ni tugu, zapravo nikakvu emociju, pa ni likove, ali sam vidio desetak mladih ljudi koji predano i točno izvršavaju scenske zadatke toliko umrvljene da nemaju prostora od njih stvoriti likove.

Autorska osobnost redateljice je dovela polaznike dramskog studija do vizualno, akustički također, čiste i snažne predstave koja je izvođački na svake hvale vrijednom nivo, ali hlade i ne baš originalne.

Iako nastala po motivima stripa ova predstava se odriče osnovne karakteristike stripa, komunikativnosti, a preuzima od njega tek rascjepkanost na niz, vizualno dojmljivih, sličica. Pri tome razbarušenu dramaturgiju, koja bi trebala taj niz sličica povezati u smislenu cjelinu, opravdava naslovom, tvrdeći da je to samo san. Zajedničko sa snom ovoj predstavi je to da sanjač ne može prodrijeti u svoj san kao što ne može ni u ovu predstavu, a različitost od sna je u tome da sanjač proživljava, emotivno reagira, na prizore u snu, dok mu ova predstava ne pruža tu mogućnost.

Gledajući izvedbu nametao mi se dojam da bi tih deset talentiranih mladih ljudi na sceni najradije da se i četvrti zid zazida kako bi se u miru mogli prepustiti igri u njima shvatljivoj logici.

 

 

20. 3. 2018.

 

 

19.30

TEATAR K 2 - Klub stud. komparativne knjiž. K Filozofskog fak. Sveučilišta u Zagrebu

Teatar K: IGRA GORDOGANA

(Temeljeno na drami “Kralj Gordogan" Radovana Ivšića)

redateljica: Matea Antunović

 

 

Mira Muhoberac:

Budući da smo i sami s grupom studenata kroatistike, komparatsitike i drugih studijskih grupa Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kao glumcima nedavno režirali ovaj tekst kao nelutkarsku predstavu u Zagrebačkom kazalištu lutaka i da smo osobno i profesionalno dobro poznavali Radovana Ivšića, naša su očekivanja bila velika. Svoju predstavu naslovivši Igra Gordogana članovi Teatra K. 2, Kluba studenata komparativne klnjiževnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zadržali su Ivšićev tekst skrativši najbitnije dijelove, one koje se odnose na vlast i autorite koje uništavaju podanike i vlastitu djecu. Dramaturgija, režija i gluma nisu ostvarile ni visoke ni prosječne dosege, s iznimkom jednoga izvođača i izvođačice, uz nedostatno razrađenu mizanscenu.

 

Zlatko Krilić:

Vrlo ambiciozan projekt koji već u naslovu obećava da će se poigrati sa slavnim tekstom Radovana Ivšića, ali na sceni, kako kažu „svijetu gdje riječi postaju meso“, više se guši igrivost originala nego što mu se dodaju nove igre. Upravo izostanak igre (ili barem – dovoljno igre) je onemogućilo ovoj predstavi da bude izvrsna. Ključni problem je u ritmu predstave i preteškim glumačkim zadacima za pojedine članove neujednačenog ansambla.

Mišljenja sam da bi predstavu valjalo skratiti (dugi prolog, jako dugi i ne baš potreban ples Tibelica – koje izgledaju prekrasno, ali razvlače i ubijaju koncentraciju, i još nekoliko scena), poraditi na scenskom pokretu (hod gotovo svih na sceni), a naročito na govoru (ponekad ih se ne čuje ili ne razumije).

Kartonska scenografija je dosljedna i funkcionalna, a Bijela kula čak i izvrsna. Da budem do kraja sitničav onda ću primijetiti da bi u prvom prizoru valjalo upotrebljavati deblji flomaster, jer se iz gledališta ne vidi što to nacrtaju na panoima.

Pretežito minimalistička kostimografija zaslužuje svaku pohvalu.

Nemoguće je ne primijetiti golemi trud cijelog autorskog tima, a posebice glumaca koji su, svako prema svojim mogućnostima, potpuno predano i s punim uvjerenjem živjeli na sceni.

Najdojmljiviji dio predstave, a ujedno i najbolji primjer dobre scene jest prizor Tinatina ispred Bijele kule, a i inače se David Gračanin isticao talentom.

 

 

21. 3. 2018.

 

17.30

Dramski studio Dječjeg kazališta Dubrava – grupa Z

Ana Đokić Pongrašić: VITEZ ŽELJEZNOG SRCA

redatelj: Zoran Skalicki

 

Mira Muhoberac:

Predstava Vitez željeznog srca, nastala prema tekstu Ane Đokić Pongrašić, pokazuje dobar rad s djecom utemeljen na za izvedbu poticajnu tekstu koji nudi mogućnost poigravanja bajkom i antibajkom. Čarolija napisane igre prenosi se na pozornicu u dosta segmenata, najviše u prizorima s malim protagonistom u središtu. Pokoja nespretnost u pokretu, mizansceni i govoru prepisuje se tremi i (ne)snalaženju u novom prostoru malih izvođača koji se vesele kazališnom činu i izvedbi. U eventualnim sljedećim izvedbama trebalo bi paziti da potrebna veća discipina i organizacija ne unište spontanu igru, nego da pridonesu boljem ostvarenju i izvedbi scenske priče s viteškim elementima u svakodnevnim dječjim, životnim situacijama. 

 

Ivana Peroš:

Razigrana djeca su s velikim užitkom igrala ovu netipičnu bajku što je najpohvalnije u pedagoškom smislu i time je cilj amaterizma u potpunosti ispunjen. Interesantna je fragmentarna dramaturgija, a uvođenjem kora (bravo za djevojke) u funkciji naratora djelomično je postignuta gustoća fabule i ritam, iako tih opisnih dijelova ipak ima previše, neki su se mogli i odigrati. Inventivna scenografija, bijela zavjesa pogotovo. Dobro vođena grupa simpatičnih i šarmantnih mladih amatera.

 

Zlatko Krilić:

Vitez svakodnevno traga za mrskim neprijateljem, spreman da se upusti u ljuti boj, ali kroz svoj vizir ne vidi ništa drugo. Ne primjećuje princezu koja je već potrošila sve svoje maramice bacajući ih pred njega ne bi li privukla njegovu pozornost. Ostali bi tako razdvojeni u svojim svjetovima da ne počne kiša, vitez ostane bez konja, a oklop mu zahrđa, pa je zaglavio u polju kao da je strašilo. Princeza ga oslobađa te oni još dugo živjaše sretni.

Ovaj duhoviti tekst je više primjeren radiofonskom nego scenskom izvođenju budući da su pokretači radnje gotovo uvijek verbalni pa bi bili neprihvatljivo scenski statični, ali redatelj je otklonio te mane uvodeći šest pripovjedačica koje donose neko gibanje na scenu. Možda je u tome bio previše dosljedan jer je svaka sa svojom replikom dolazila na proscenij, jedna po jedna svih šest, da bi se potom vratile na početne pozicije, pa opet isto dolazile naprijed. Tako tijekom cijele predstave. Bez ikakvih promjena.

Glumački jako dobro, naročita princeza, a i princ je bio dopadljiv i duhovit.

Dopadljiv je bio i prikaz kiše.

Predstava je prikladna publici kojoj je namijenjena, duhovita, šarmantna i, iako se poigrava sa stereotipima, lišena kazališnih stereotipa.

 

 

18.30

POZOR - Dramska skupina Narodnog sveučilišta Sesvete

Bruno Margetić: NESTALA JE ALISA GROF

redatelj: Bruno Margetić

 

Mira Muhoberac:

U predstavi nastaloj na temelju teksta Nestala je Alisa Grof Brune Margetića, redatelja predstave, primjećuje se pokušaj svojevrsne sinteze poznatih naslova Ivana Kušana, najviše njegove proze Zagonetni dječak, i Carrollovih proza o Alisi te elemenata detektivskih romana i filmova. Mizanscena je, međutim, u pojednim dijelovima predstave organizirana nelogično ili se ponavlja, a izvođači se pomalo gube u imitiranju ponašanja odraslih. Primjećuje se i slabija dikcija, tj. manje poklanjanje govoru i scenskom govoru. S ovom skupinom mladih izvođača, s Dramskom grupom Pozor, trebalo bi nastaviti stvarati predstave koje bi rezultirale većom spontanošću, igrivošću i scenskim šarmom te zajedničkom vršnjačkom energijom. 

 

Ivana Peroš:

Tekst pretendira biti na tragu krimi pričama, što obećava, ali u samoj izvedbi nedostaje napetosti i intrige koja je krimiću potrebna, nema tenzije i svojevrsne mističnosti u igri oko nestale djevojke koja je bila očekivana iz kratke najave. U dojmu se čini kako je to tek nacrt za ozbiljniji i promišljeniji rad s grupom gdje bi prvenstveno trebalo staviti fokus na dikciju i scensko kretanje. Na žalost, mizanscen je često odmagao izvođačima, npr. scena sa štafelajima ubrzo postaje nezanimljiva jer su djevojke konstantno okrenute leđima publici, a dolazak skupine u zadnjoj sceni potpuno anulira publiku, replike su nejasne i umjesto finalnog razriješenja gledamo dramsku vježbu. Grupa ima potencijal i smatram kako mogu dodatno brusiti vještine. Dobar odabir glazbe.

 

Zlatko Krilić:

U urbanom kvartu na periferiji grada među mlađim srednjoškolcima strelovito se širi uznemirujuća vijest – nestala je njihova vršnjakinja Alisa Grof. Okupljaju se spremni na akciju, jer kane pomoći Alisi. Žele saznati sve o njoj, no otkriva se da ne znaju ni koje joj je boje kosa, ni gdje stanuje.., zapravo ne znaju ništa o njoj. Ne znaju da ona niti ne postoji nego je vijest o nestanku izmišljene djevojke proširio njihov prijatelj iz puke dosade.

To je sažetak priče koju autor teksta i redatelj Bruno Margetić donosi na scenu. Velika je šteta što nije prepoznao potencijal svoje priče i još malo poradio na njoj. Imao je šansu da zanimljivo progovori o otuđenosti generacije zatvorene u mikrosvjetove virtualne komunikacije i video igara u kojoj ipak tinja želja za akcijom grupe u realnom svijetu, kao u nekim prošlim vremenima. Na taj bi se način udaljio od Kušanovog Zagonetnog dječaka (nepotrebna je aluzija na dvostruki život) iako je i ovako „Nestala je Alisa Grof“ originalno djelo, a ne obrada spomenutog romana.

Ako se autor odluči za doradu teksta predlažem mu da detaljnije razradi likove, ako ništa drugo onda barem da doda svakom liku nešto (u govoru, pokretu ili vizualno) što bi ga učinilo osobom i da izbaci nepotrebne rečenice (recimo – ne mora svaki izlazak na scenu, novi susret likova, započinjati pozdravom). Treba poraditi i na dijalozima, a svakako napisati efektniji rasplet.

Uz spomenute izmjene , uvjeren sam, bio bi to tekst kojeg bi mnogi poželjeli igrati. Pa i profesionalna kazališta.

Glumački je to relativno uvjerljivo odrađeno (pogotovo sam početak), ali ih se ponekad ne čuje (scena na satu slikanja). Redateljski, pak, zadnja scena nije razrađena – svi nepomično stoje na sceni i pričaju, pa umjesto katarze razrješenja predstava postaje brbljava i monotona.

 

 

20.00

MEANDAR - Dramska skupina Narodnog sveučilišta Sesvete

Bruno Margetić: SEEN

redatelj: Bruno Margetić

 

Mira Muhoberac:

Autor teksta i redatelj predstave Seen Bruno Margetić stvara predstavu baziranu na mogućim svakodnevnim događanjima u skupini mladih tinejdžerica koje odnos prijateljstva i ljubavi baziraju, kao i većina njihovih vršnjakinja u današnjem svijetu, na mobiteliziranju i navodnim istinama i lažima koje takva vrsta komunikacije donosi. Dramaturgija trača i tračanja karakteristična, nažalost, i za tu dob razvija se u snažna i stresna događanja za vrijeme puberteta koja mogu rađati i doživotne traume. Mlade izvođačice izrazito emotivno pristupaju glumi te govore prebrzo, snažno kajkavski i relativno nerazumljivo, s iznimkom jedne izvođačice. Veća racionalizacija u pristupi radu na predstavi pridonijela bi boljoj izvedbi, posebno u neiskorištenoj sceni igre badmingtona.

 

Ivana Peroš:

Tema ima potencijala za urbanu i dinamičnu predstavu. Naime, u predstavi je riječ o skupini osmašica i njihovim međusobnim odnosima u osjetljivom životnom razdoblju. Neka prijateljstva pucaju, stvaraju se nova, a virtualna komunikacija je okosnica uglavnom turbulentnih obrata. Kako je tema izrazito bliska dobi izvođačica, moram priznati da sam očekivala mnogo više. Aktualna i zanimljiva priča svedena je na puki tračeraj koji scenski brzo prestaje držati pažnju, neke situacije ostaju neiskorištene (npr. badminton scena). Osim toga, iako je za pohvaliti upotrebu slenga koji kazališno može biti vrlo efektan, dobro bi bilo da rečenice imaju smisleno značenje. Ako je glavna riječ u predstavi «OK», (ponekad se čini da je i jedina) što i ne bi bio problem ukoliko je to dio koncepta, onda je treba osvijestiti. Ovako ostaje dojam nesigurnosti i poluprivatnog razgovora koji scenski nije zanimljiv. Nedorađena predstava koja sa čvršćom strukturom može postati atraktivna.

 

Zlatko Krilić:

Ovo je druga predstava istog tekstopisca i redatelja, Brune Margetića, i krase je sve vrline prethodne, ali i opterećuju sve mane.

Izvrsno odabrana tema koja je u potpunom skladu sa svakodnevnim problemima generacije koja o tome progovara sa scene. Priča je  to o manipulaciji i tračevima, bullyngu preko novih medija i pokušaju da im se suprotstavi. U vrline bih još uvrstio stvaranje lika djevojčice iz dobrostojeće obitelji koja kupuje prijateljstva. Predstavu oplemenjuje i dobra, iako neujednačena, gluma mladih glumica, redom osnovnoškolki. Uporaba projekcija u razmijeni sms poruka, iako često viđena, ovdje dobro funkcionira. Čak bih i glazbu pohvalio iako mi se tijekom predstave činila isuviše dramatična, ali vjerujem da je likovima na sceni događanje uistinu dramatično.

Toliko o pohvale vrijednom.

Na žalost uvjerljivost svega toga ujedinjenog u predstavu onemogućuje, a ukupni dojam ruši nedovoljno dobro razrađen mizanscen, zapravo cijela režija.

Glumci stoje u krugu i govore kao da se radi i snimanju radio drame i to s jednim mikrofonom oko kojeg su se svi okupili. Kada i pokuša učiniti nešto drugo redatelj to ne provede dosljedno (scena s badmintonom – glumice izađu, namjeste se, tek dva tri puta udare lopticu, a onda opet stanu i govore  tekst).

Predstava ostavlja dojam brbljavosti i statičnosti.

 

 

22. 3. 2018.

 

18.00

ŠAMRLEKI 1 - Dramska skupina Centra KNAP

William Shakespeare: HAMLET

redateljica: Rebecca Agić

 

Mira Muhoberac:

Premda pretenciozno najavljena kao predstava William Shakespeare: Hamlet, ova je predstava, koju izvode članovi Šamrleka, Dramske skupine Centra KNAP, nastala prema motivima slavne tragedije. Djeca izvođači susreću se s teškom temom na za taj uzrast primjeren način, a predstava, strukturirana odostražno, podsjeća na neke već viđene predstave nešto većeg uzrasta izvođača. Primjećuje se radosna suigra redateljice i malih izvođača te gledatelja, simpatizera raznih dramskih skupina Centra KNAP koji se osjećaju kao velika kazališna obitelj i potiču na daljnje bavljenje glumom i teatrom. Pojedini izvođači na ovoj su, skazovskoj izvedbi zaboravili tekst pa su morali uskakati njihovi suglumci. Igrivošću se i dobrom dikcijom ističe glumac dijete u ulozi Princa Hamleta. 

 

Ivana Peroš:

Voditeljica se odvažno prihvatila kapitalnog djela i na jednostavan, djeci prihvatljiv način pristupila radu na predstavi koja u cjelini djeluje čvrsto, duhovito i razumljivo. Mali su glumci zrelo i ozbiljno iznijeli lica iz «Hamleta», pokazali su točno scensko vladanje, bili su artikulirani i uvjerljivi. Ovakva obrada Shakespearea zadržala je ironiju, ali unijela i farsu s odmjerenom dozom suvremenosti (kloroform umjesto u originalu otrova kletog velebilja, Rosencrantz i Guildenstern pozivaju Hamleta na pivo i sl.) što svakako pridonosi humoru. Bilo je par nespretnih glumačkih zabuna, također uporno netočno izgovoraju ime Guildenstern (on nije Njemac), ali to su, generalno gledajući, sitnice za dodatno cizeliranje. Kostim u naznakama sretno je rješenje kao i simplificirana scenografija (zlatno obojeni štender). Vrlo dobar uradak i čestitke voditeljici, a napose glumcima.

 

Zlatko Krilić:

Voditeljica se odvažno prihvatila kapitalnog djela i na jednostavan, djeci prihvatljiv način pristupila radu na predstavi koja u cjelini djeluje čvrsto, duhovito i razumljivo. Mali su glumci zrelo i ozbiljno iznijeli lica iz «Hamleta», pokazali su točno scensko vladanje, bili su artikulirani i uvjerljivi. Ovakva obrada Shakespearea zadržala je ironiju, ali unijela i farsu s odmjerenom dozom suvremenosti (kloroform umjesto u originalu otrova kletog velebilja, Rosencrantz i Guildenstern pozivaju Hamleta na pivo i sl.) što svakako pridonosi humoru. Bilo je par nespretnih glumačkih zabuna, također uporno netočno izgovoraju ime Guildenstern (on nije Njemac), ali to su, generalno gledajući, sitnice za dodatno cizeliranje. Kostim u naznakama sretno je rješenje kao i simplificirana scenografija (zlatno obojeni štender). Vrlo dobar uradak i čestitke voditeljici, a napose glumcima.

 

 

19.00

KUD "DUBRAVA"

Barica Čuček: OSVETA

redatelj: grupa

 

Mira Muhoberac:

Angažirani glumci i glumice u predstavi Osveta, prema tekstu Barice Čuček, i glumice u ulozi Snahe, prikazuje jednu od tipičnih predstava zaigranih kudovaca iz Dubrave. Prepoznatljiv zaplet i očekivan rasplet donose ipak nekoliko duhovitih prizora baziranih na intrigi oko ljubavi i preljuba. Ova izvođačka skupina ima velik broj simpatizera u publici, s kojima intenzivno ili manje intenzivno i komunicira na početku, za vrijeme i na kraju izvedbe, u skladu sa svakodnevnim druženjima, a mimo kazališnih očekivanja. Obiteljsku atmosferu dobro prihvaćaju prijatelji u publici. Stol na prosceniju prepreka je koja smanjuje mogućnosti glumačkoga izraza i mizanscene (redatelj nije naveden) pa se u sljedećim izvedbama treba pomaknuti u drugi dio scene ili ukinuti.   

 

Ivana Peroš:

Ova je predstava proizvod pučkog pristupa i shvaćanja teatra i prvenstveni cilj je kroz geg i šale zabaviti publiku. Radi se o banalnom zapletu o prevari i osveti, priča koketira s crnim humorom no nedovoljno iskorištenim pa ostaje na površnoj anegdoti. Dramaturški nabacano, u izvedbi ima mnogo praznog hoda, bezrazložnog kretanja, scenografijom su se potpuno «odsjekli», stol koji je centralni mebl i za kojim se većina radnje odigrava ne otvara prostor za ikakvu dinamiku. U svakom slučaju, vidljiv je trud i ljubav prema scenskom izričaju te kvalitetno druženje u radu na predstavi što treba njegovati i dalje.

 

Zlatko Krilić:

Užitak igre, ali ne toliko u predstavi koliko u predstavljanju, je zajednička crta mnogim KUD-ovima. Njihov užitak u boravku na sceni, često zavodljivo šarmantan, zasjenjuje sve greške i manjkavosti izvedbe.

Barica Čuček napisala je tekst „Osveta“ po mjeri svoje družine potpuno u skladu s njihovim scenskim mogućnostima, stilom humora i kazališnim iskustvom. Pri tome se nije zadovoljila samo gegom da su pokojnog Iveka zabunom popile u kavi ( da bi pokojnika lakše i jeftinije dovezla iz Njemačke kuma Marija je njegov pepeo stavila u bočicu za kavu) nego je stvorila obrat koji je razotkrio karakter njegove „udovice“ (Ivek nije umro i dalje će živjeti sretno s kumom Marijom).

Šteta što taj glavni obrat saznajemo iz pročitanog pisma. Bilo bi puno efektnije da pokojni Ivek bane na scenu što bi otvorilo nove prostore igre karaktera.

Ansambl na trenutke ostvaruje uvjerljivu atmosferu, a glumački se ističe Nevenka Kučera. Lik susjeda Slavka nije dobio dovoljno prostora, jedini nije napisan kao karakter, a nema ni neku funkciju u razvoju radnje, pa bi ga trebalo doraditi.

Uz dorade od ove bi se predstave mogao stvoriti veseli pučki igrokaz.

 

 

20.00

GASTRITIS THEATAR - Dramska skupina Filozofskog fak. Sveučilišta u Zagrebu

Mavro Matasović i Kristina Grubiša: BOLONJSKA TRAGEDIJA

redateljica: Kristina Grubiša

 

Mira Muhoberac:

Pokušavaju se prikazati posljedice koje u nastavu i u svakodnevna druženja unosi tzv. bolonjska reforma pa tako nastaje predstava Gastritis teatra prema tekstu studenata Mavre Matasovića i Kristine Grubiša naslovljena Bolonjska tragedija, koja se poigrava zadanostima strukture antičkoga tragedijskoga teksta. Početna se zamisao, međutim, rasplinjuje u neduhovitim prizorima o kolegi (kojega, u inverziji spolova, glumi izvođačica) koji odbija sve ocjene manje od petice i ulazi u prostore fakultetske administracije i tzv. birtije u kojoj dane provode tzv. propali studenti. Režija se zaustavlja na statičnosti i stereotipnim rješenjima, kao i gluma većine izvođača koji su nesigurni u govorenju i izvođenju teksta i predstave. Dodatnu pomutnju izaziva slabo osvijetljena scena.

 

Ivana Peroš:

Autorski projekt u kojem studenti seciraju i blago kritiziraju administrativni labirint kroz koji se moraju probiti tijekom studiranja. Angažirno, duhovito i nepretenciozno. E sad, nespretno u samoj izvedbi, u početku su vrlo nesigurni u gesti, scenski prostor nisu svladali (uglavnom su mizanscenski postavljeni tik uz kuteve portala), a promjene su razvučene i nerazrađene (npr. dva klauna studenta bi također mogli plesati u Mediki tijekom promjene, ovako vidljivo strše). No srećom, imaju mnogo pozitivnih momenata, primjerice začudno i zanimljivo rješenje s prodekanom u mraku, Laura Vuksan u ulozi Tiresije nadahnuta je interpretacija i na tragu dobre karikature, u tempu ostaju dosljedni i kompaktni, a najvažnije, publika se prepoznala u priči, a glumci su ispunili zadatak, dotaknuli su gledatelje i očito se pritom dobro zabavili što i jest smisao amaterizma. Čestitke na tome.

 

Zlatko Krilić:

Gastritis teatar izazvao je moju posebnu pozornost već samim odabirom teme,  jer tko je pozvaniji da progovori o problemima u visokom školstvu i Bolonjskoj reformi od samih studenata i to još studenata fakulteta koji je često bio izvorom novih i hrabrih, često radikalnih, ideja, a kada još u tekstu najave izjave da nude katarzu (! – katarzu su najavili s uskličnikom) onda su moja očekivanja velika.

Na žalost, ne da nije bilo katarze (ni s točkom, a pogotovo ne s uskličnikom), sa scene nije potekao ni pokušaj da se progovori o problemima današnje generacije studenata. Iz njihova igrokaza može se jednino zaključiti da je problem mladog intelektualca u formiranju danas i ovdje sublimiran u nedovoljno zainteresiranim ni suosjećajnim djelatnicima referade na fakultetu.

Na izvedbenom nivou meni je sve skupa djelovalo kao prva ili druga proba u prostoru, kada glumci još nisu osvijestili svoje uloge, nisu još u potpunosti ni ovladali tekstom, a redatelj nije došao na probu, pa se glumci sami nekako snalaze. Nezavršeno, nekoherentno, sporo, nespremno za javnu izvedbu, a pogotovo festivalsku.

Šteta. I tema i tekst i nesumnjivi glumački potencijali ostali su neiskorišteni.

Dopuštam mogućnost da sam u ovom osvrtu možda prekritičan i da je dio problema u mojim očekivanjima, a ne u predstavi, ali od mladih ljudi s tog fakulteta očekujem barem hrabrost i dobru dikciju.

 

 

23. 3. 2018.

 

 

17.30

DRAMCI - Dramsko-plesna skupina Centra ANZIP

Antonija Kušanić: RASPLESANA TVORNICA DRVENIH IGRAČAKA

redateljica: Antonija Kušanić

 

Mira Muhoberac:

Zamisao da djeca izvođači uprizore tekst Rasplesana tvornica drvenih igračaka, koji kao rezultat rada na predstavi potpisuju Antonija Kušanić, ujedno redateljica predstave, i Dramsko-plesna skupina „Dramci“, proizlazi iz namjene Centra za primjenu integriranog znanja ANZIP koji pokušava domisliti projekte u kojima se interdisciplinarno spajaju različita znanja i vještine. Dovođenje, međutim, djece izvođača u poziciju da istodobno uđu u svijet odraslih radnika koji izrađuju neobične drvene igračke, da budu animirane igračke i da, naravno, ostanu djeca pokazuje se kao nerealna zamisao što više predstava odmiče, kad repetirani a neujednačeni plesni pokreti dovode do zamora jednako kao i naučeni govori malih izvođača koji ih ne svladavaju dobro.

 

Ivana Peroš:

Ovo je, prema riječima voditeljice za okruglim stolom, bila samo dramsko-plesna prezentacija rada grupe i kao takva je u redu, ali se ne može promatrati kao zaokružena predstava ni projekt. Ne postoji dramaturška poveznica pa sve djeluje kao nasumični sat ritmike gdje mladi amateri nesinhroniziranim kretanjem pokušavaju dočarati priču o rasplesanoj tvornici igračaka u kojoj bi se trebale izrađivati neobične igračke i stvarati maštovite priče. Tematika stvorena za kreaciju. No, u izvedbi nesnalažljivo. Još predstoji rad na usvajanju smislenog pokreta na sceni, iako je to daleko bolje od samog razumijevanja izgovorenog sadržaja. Dio scenografije, stol, izvan je bilo kakve funkcije te evidentno smeta, a koreografija je opterećana s previše scenskih elemenata pa ih izvođači teško prate i time dolazi do diskrepancije unutar same prezentacije. Simpatičan je bio moment u kojem se jedan od izvođača, privatno i sasvim spontano, obratio prvim redovima publike s iskrenom izjavom: «Preskočili smo!» I to je također neosporna i nepatvorena draž igre. Možda bi konkretniji zadaci polučili skladniji rezultat zainteresirane mlade grupe.

 

Zlatko Krilić:

Svijet mašte i realan svijet radnika u tvornici drvenih igračaka isprepliću se na sceni… To je bila polazišna ideja autorice Antonije Kušanić i to je dobra ideja za predstavu dramsko-plesne skupine. Irealni svijet je plesni, realni je dramski. Osvjetljenje u prvom je dominantno zeleno, a u drugom bijelo, na kraju se spajaju obogaćene i drugim bojama.

Komuniciranje publike s predstavom nastaloj po toj ideji otežava, a vrlo često i potpuno onemogućava, nezavršenost uprizorenja, moglo bi se reći – površnost redateljice. Glumci se ne snalaze u prostoru scene jer im mizanscen nije dovoljno definiran, često se sudaraju, scenski pokret je nedorađen, dikcija nije zadovoljavajuća, ali sve to i ne bi toliko smetalo kada bi se na djeci-glumcima vidjelo da se igraju i uživaju, umjesto toga stječe se dojam da im je sve nametnuto (neravno, pri tome ne mislim da im je nametnut boravak na sceni nego tekst i pokret kojeg nisu dovoljno savladali da bi se mogli igrati i uživati).

Ta nedorađenost vidi se i iz rascjepkanosti predstave, njene ne tečnosti.

Blagonaklona publika je nekoliko puto tijekom predstave povjerovala da je kraj i počela s aplauzom, jer kraj ne proizlazi i završetka logične cjeline uprizorenje nego je mogao biti poslije bilo koje scene, a to govori o izostanku komunikacije predstave s publikom i manjkavosti dramaturgije.

 

 

18.30

REFLEKTORI - Dramsko-plesna skupina Centra ANZIP

Nikica Viličić - D. M. Larson: SUPERHEROJI

redateljica: Nikica Viličić

 

Mira Muhoberac:

Centar za primjenu integriranog znanja ANZIP odlučio je prihvatiti inicijativu D. M. Larsona upućenu stvaraocima u području dramske pedagogije i s internetskoga portala preuzeti svima dostupan njegov scenarij Superheroji koji za hrvatsku izvedbu supotpisuje Nikica Viličić, ujedno redateljica predstave. Djeci izvođačima ta bi tema o želji za uzdizanjem mogla biti prihvatljiva da se ne događa obrat u realizaciji predstave: mladi izvođači ulogama pristupaju s nekim strahom, a možda i željom da imitiraju govor i ponašanja odraslih, pa umjesto da nastane predstava puna silnica mladenačke energije i radosti bivanja drugim i drukčijim na sceni, razvija se izvedba u kojoj dominiraju plesni pokreti neprilagođeni dobi izvođača i govor bliži teškim razgovorima odraslih.  

 

Ivana Peroš:

Još jedna prezentacijska vježba koja u suštini nudi idealnu temu za taj uzrast i pregršt izazova za kazališno istraživanje. Nastala prema istoimenom scenariju autora D. M. Larsona o superherojima pruža potpunu otvorenost za maštu i igru. Kako je ovo predstava u svojim povojima tad treba poraditi na sigurnosti izvođača jer djeluju nestabilno u svom nastupu, što je potpuno razumljivo pogotovo na vidljivu tremu koja im je izbila energiju i žar igre. Pauze su također preduge. Imam dojam kako je nastao otpor prema materijalu i tako stvorio nekoordiniranost i nezainteresiranost u prezentnosti. Smatram kako je predložak iskoristiv na više razina i detaljnjim trudom će zasigurno izbjeći krutu formu i napraviti maštoviti i aktivni projekt.

 

Zlatko Krilić:

Dramsko-plesnu grupu „Reflektori“ Centra za primjenu integriranog znanja ANZIP čine učenici viših razreda osnovnih škola (grupu „Dramci“ istog centra predstavljaju učenici nižih razreda), dakle oni koji su tek zakoračili ili će uskoro zakoračiti u pubertet. Razdoblje ranog puberteta dobrano definira nastojanje pojedinca da se uklopi među vršnjake. Zbog toga je voditeljica „Reflektora“ dobro odabrala temu i tekst, a to razdoblje života izvrsno prikazala u prologu predstave gdje plešu četvoro plesača, ali ne na strogo zadanu koreografiju nego troje od njih imitira onog koji se uspije nametnuti. Oponašaju ga sa zadrškom, ponekad nespretno, uvijek u nesigurnosti koji će pokret učiniti, a upravo sve to daje uvjerljivost prizoru, čini ga čitljivim.

Prvi prizor zaslužuje svaku pohvalu.

Drugi, dramski dio, već trpi od nekih manjkavosti. Najveća je statičnost, a i scenski govor nije na zavidnoj razini.

Bez obzira na manjkavosti (njih se doradom može otkloniti) mišljenja sam da je voditeljica Nikica Viličić sa svojim glumačkim ansamblom stvorila zanimljivu predstavu, ako ni zbog čega onda zbog toga što problematizira temu koja se tiče njenih izvođača – treba li se odreći svojih super moći (znači svoje osobnosti, u konačnici samog sebe) zato da bi se uklopilo u kalup društva. „Ne treba“ odgovor je koji „reflektori“ ovom predstavom govore publici.

 

19.30

KUD "TREĆA MLADOST" - Matice umirovljenika Peščenice

MOLNAR - VOVK: NIKAD SE NE ZNA

redatelj: Boris Vovk

 

Mira Muhoberac:

Početne silnice dramske priče Nikad se ne zna autorskoga dvojca Molnar/Vovk o muškarcu koji traži novu životnu pratilju pretvaraju se u niz jednostavnih zapletnih linija koje Udovca u sugestivnu glumačkom tumačenju redatelja predstave prikazuju u neočekivanu svjetlu. Glumačka ekipa KUD-a „Treća mladost“ Matice umirovljenika Peščenice jedna je od najšarmantnijih na ovogodišnjemu SKAZ-u. Podjednako dobre glumačke kreacije s manjim slabostima u nesrazmjeru su s nemaštovito postavljenim ulascima i izlascima na pozornicu i s pozornice i s neizbježnim preprekama koje gledateljskoj percepciji postavlja stol u proscenijskom središtu pozornice. Unatoč svemu publika sa zanimanjem gleda predstavu nastalu iz novinskoga oglasnika.

 

Ivana Peroš:

Simpatičan pokušaj dramskog izričaja koji, vjerujem hotimice, naivno progovara o situaciji zabune. Vremešni udovac preko oglasa traži srodnu dušu. Kao štiklec iz života zvuči zabavno i potencijalno intrigantno. Glumci amateri, na žalost, nisu iskušali mogućnosti konverzacijskog zapleta koji se nudi. Zabarikadirali su se iza stola postavljenog po sredini scene i tako umrtvili svaku interakciju i povremeno šaljiv dijalog. Čak se i aparte pasivno te nepotrebno odvija za stolom dok je proscenij zanemaren u potpunosti i tako dodatno tereti već statičnu poziciju samog mizanscena. Zaigrani (osobito vižlasti Udovac), ali nespremni amateri (glumac u ulozi Poštara s jasno vidljivim šalabahterom), nerazvijena radnja koja se svodi na niz viceva ipak imaju kvalitetu u vidnom angažmanu i predanosti vesele grupe.

 

Zlatko Krilić:

Boris, vitalni umirovljenik, već je godinama udovac. Traži srodnu dušu odlazeći u kazalište, kino i izlete umirovljenika, te daje oglas u novinama u kojem traži srodnu dušu. Jednoj je on prestar, druga njemu nije dovoljno zgodna, a kada se napokon pojavi „ona prava“ – ta u strahu pobjegne kada sazna da je on sahranio već pet žena. On se ne predaje, traži i dalje. Za vrijeme potrage za „onom pravom“ vrijeme mu krati poštar koji kao iz rukava baca viceve o poštarima zalijevajući ih rakijom. To je sažetak fabule ovog veselog igrokaza kojemu je dominantna karakteristika radost izvođača (istini za volju – opet je to više radost predstavljanja nego radost predstave).

Predstava „Nikad se ne zna“ (stječem dojam da se to odnosi i na cjelokupni rad Kud-a) je oličenje principa „igre kazališta“ (ne kazališne igre), koji je jedan od čestih pristupa kazališnih amatera, koji, izvan svake sumnje i bez obzira na kvalitetu predstave, ispunjava te osmišljava svakodnevicu onih koji se tako igraju.

Ova nepretenciozna priča o udovcu garnirana s vicevima i pjesmom sigurno nailazi na dobar prijem kod publike koja je generacijski bliska izvođačima, a svojim šarmom upotpunjuje i oplemenjuje spektar kazališnog amaterizma.

 

20.30

I. HRVATSKA BROADWAY ŠKOLA

Maya Mladenovich, Nicole Vojak: DVA DIJELA JEDNE SLAGALICE

redateljica: Maya Mladenovich

 

Mira Muhoberac:

Maya Mladenovich i Nicole Vojak potpisuju predložak za predstavu Dva dijela jedne slagalice, a izvođači su polaznici Prve hrvatske Broadway škole. Iznenađuje kratkoća ove glazbeno-plesne predstave,  koja se može tumačiti kao prezentacija rada s izvođačima koji se žele baviti glazbenim teatrom, što je vidljivo i iz njihovih dobro treniranih glasova. Imena dramskih figura na pozornici dijelovi su moguće slagalice, tj. paradigme nenaglašena oblika prezenta glagola htjeti: Chu, Ches, Che, Chemo, Chete, Chee, čime se naglašava želja bavljenjem kazališnom umjetnošću, ali i fragmentarnost predstave vidljiva i u orkestriranim pokretima izvođača koji sugeriraju djelomično animiranje tzv. žive slike, kako bismo najbolje mogli nazvati ovu predstavicu. 

 

Ivana Peroš:

Najavljena je predstava kao «cjelina koja predstavlja ultimativne krajnosti ljubavi i lakoću poradi kompleksnosti ljubavi», a to, šteta, nije bilo prezentirano. Na okruglom stolu saznajemo kako je ovo projekt u nastajanju. Na početku happeninga vidi se dojmljiva živa slika. Discipliniranost kojom plesači/pjevači dosljedno poštuju simetriju je stoički izvršena, a estetska ušminkanost je vidljiva u mnogim detaljima što je zasluga predanog rada trupe. Međutim, nastup je u konačnici scenski suviše sterilan, pasivan i isključivo podređen koncertnom pjevanju, pjevački vrlo dobro, ali ovo je teatar, ne koncertna dvorana i kako jedno s drugim imaju itekakvo suglasje, određene se zakonitosti trebaju poznavati tim više ukoliko je škola ambiciozno nazvana: Prva Hrvatska Broadway Škola. Pohvalna je osviještenost tijela kod izvođača, a ekspresivna je bila Nicole Vojak kao Chu, Plesačica u bijelom kao i plesni partner Renato Radač kao Ches. Kao što je naglasila voditeljica, ovo je bio samo pokazni intro u ono čime se bave.

 

Zlatko Krilić:

Kada kažemo Broadway mislimo na vrhunsku glazbeno-plesnu predstavu koja komunicira s najširim slojem gledateljstva i čvrsto je usidrena u dramaturgiji koja je prihvatljiva istom sloju. Nikako ne mislimo na „ilustrirano pjevanje“ s mnogo statista koji ne znaju zašto su na sceni osim što su platili participaciju u školi, a u ovoj je priredbi baš to slučaj.

Sam početak je snažan i obećavajući, zamjetni su čistoća i punoća scene i kostima, a nakon toga slijede izvrsne vokalne izvedbe lako glazbenih uspješnica, nadahnuti ples plesačice, poneki pokret statista, ali sve zajedno ne pruža dojam predstave.

Svi akteri su imenovani u futuru prvom ( zovu se chu, ches, che, chemo, chete, chee) ali to je ujedno i jedino gdje su se približili osobama na sceni, u izvedbi im nije dana osobnost. Postoje na sceni, a da ne postoji razlog njihova postojanja, niti su i u jednom trenutku pokretači radnje. Taj nedostatak ambicije da se iskoristi potencijal na sceni je poglavito uočiv u činjenici da su na sceni tri istovjetne djevojke (vjerojatno jednojajčane blizanke) koje ne čine ništa osim što su prisutne, a mogle bi biti izvorom začudnosti.

Kada bi se i do najnižih granica spustio kriterij predstave kazališnih amatera, ovo nije predstava. Uz veliki potencijal izvođača na sceni ova kratka prezentacija ne komunicira ni s kim i nije predstava nego ilustrirano pjevanje, pa više pripada nekom glazbenom nego kazališnom festivalu. Ma koliko to pjevanje bilo vrsno, ma koliko ples plesačice bio divan, ovo nije kazališni amaterizam koji valja podržavati.

 

 

24. 3. 2018.

 

-

 

25. 3. 2018.

 

18.30

PRAKSI - Dramska skupina udruge Praktikum - centra za djecu i mlade

Grupa: BAJKA O KAZALIŠTU

redateljica: Iva Srnec

 

Mira Muhoberac:

Iznenađuje Bajka o kazalištu Dramsko-filmskoga studija PRAKSI Udruge Praktikum – Centra za djecu i mlade mladih izvođača koji se s redateljicom odlučuju prikazati predstavu bajkovita naslova kao izrazito ironičnu i sarkastičnu prema suvremenoj stvarnosti. Kao da je riječ o iskusnim kazališnim stvaraocima koji su se razočarali u mehanizme funkcioniranja kazališta kao institucije, djeca imitiraju odrasle i prikazuju navodne sukobe između glumaca u televizijskim sapunicama i kazališnih glumaca. Umjesto pokušaja stvaranja kreativne energije i ulazaka u kazališni svijet kao bajku ova djeca izvođači iz odrasloga rakursa prikazuju antibajku o kazalištu pa se pitamo hoće li u zrelijim godinama imati motivacije za stvaranje vlastita svijeta kazališne sreće.

 

Ivana Peroš:

Što reći?  Entuzijazam i trud nisu bili dovoljni za prikrivanje diskrepancije između razumijevanja teme i želje za stvaranjem. Tematska srž je jaz odnosno sukob glumaca koji djeluju u kazalištu i onih koji snimaju sapunice (objektivno i realno, distinkcija te vrste je čista izmišljotina) pa takvo artificijelno nastojanje uvođenja nepostojeće problematike u grupu adolescenata koji imaju mnogo važnije interese odmogla je amaterskom kazališnom činu. Očita je nesigurnost u replikama i nedostatak interesa koji se manifestiraju u, između ostalog, čestim zaboravljanjem imena likova i izrazitoj tremi. Točnu dikciju i glumački iskaz imao je Dječak na praksi, Jan Rajšel. Postoji volja unutar skupine i ona je najočitija u sceni kad karikiraju Shakespearea jer tragaju i zabavljaju se neopterećeno pa maltretirati ih frustracijama odraslog miljea, kada je riječ o amaterima, nije pedagoški i tu pouku ne bih dobronamjerno prihvatila ni sa zrelijim i upućenijim glumcima amaterima.

 

Zlatko Krilić:

Raduje me, posebice kada se radi o djeci, kada je predstava nastala kao autorski rad grupe, a pogotovo ako je k tome i odabir teme nešto što mladi kreativci poznaju i razumiju, jer tada se njihovi talenti mogu razigrati u potpunosti. U ovoj je predstavi govore o kazalištu, nečemu što ne poznaju i ne razumiju u potpunosti, pa su ih zavela opća mjesta, pretpostavke kako je u tom svijetu. Kazalište kakvo su nam oni prikazali je ružno mjesto (sve se raspada, caruje zavist, sve se krpari, glavnu riječ vode manipulatori i tirani itd.) od kojeg treba pobjeći što dalje. I to je legitimni stav o kazalištu, ali me malo čudi da ga prezentiraju djeca kazališni amateri/ljubitelji.

S druge strane izuzetno je pohvalno da su autori/glumci pokušali i dobrano uspjeli baš svakoj od mnogih rola dati osobnost. Iako u startu zamišljeni kao funkcije (sapuničarka, ravnateljica, scenski radnik…) na scenu su uvjerljivo doneseni kao žive osobe. Da bi postigli tu uvjerljivost i da bi jasno razdvojili situacije u kojoj glumci privatno razgovaraju od scena u kojima probaju novi tekst redateljica se poslužila primarno govorom. Svake pohvale vrijedan pristup, ali su se zbog toga pojavile i neželjene posljedice. Glumci, ne svi ali mnogi, kada govore „privatno“ su pretihi, brzaju i ne razumije ih se, a persiflaža im je ipak bio pretežak zadatak.

Kao i većina amaterskih predstava , a pretpostavljam da je to danak lošim uvjetima u kojim pripremaju predstave, tako ni ova niti ne pokuša razigrati scenu po dubini, nego se usidri na prosceniju.

Bez obzira ne prethodne zamjerke, mislim da je ovo dobra predstava i da je ovaj ansambl bogat talentima, te na dobrom putu.

 

 

20.00

LUDUS - Dramska skupina Centra KNAP

Grupa - Dante Alighieri: PRAGARA

redatelj: Christian Jalžečić

 

Mira Muhoberac:

Ženska izvođačka ekipa i jedan izvođač s redateljem, članovi Dramske skupine centra KNAP Ludus, prikazuju ambiciozno mišljenu plesnu predstavu nastalu prema motivima Danteova Pakla s Djevojkom B. u središtu koja ulazi u krugove životnih prepreka kako bi skupa s plesački figuriranim Demonima kao zborom angažiranih mladih izvođačica konkretizirala odnos prema ženi od najstarijih razdoblja do danas. Djevojka B. transmisija je Beatrice Dantea Alighierija zatočene i zatečene na paklenskom putovanju. Plesačice ulažu velik trud, uz sve nove i nove redateljske zamisli koje rastvaraju i zatvaraju paklene krugove traženja identiteta. Uloga je jedinoga izvođača dosta nedefinirana. Niz dramaturških nejasnoća ublažuje redateljska maštovitost i izvođačka energija.

 

Ivana Peroš:

Prema Danteovom Paklu nastala je snažna koreodrama začudne poetike i ilustrativnih prizora. No bilo bi nekorektno izostaviti i visoku razinu produkcije; od svjetla, efekata, scenskih elemenata, rekvizite, što osnovne što potrošne; zatim pomno skinute glazbe s you tubea, odlično montiranog filma za projekciju (šteta što nije naveden autor istog) koji se čak dotiče transhumanizma i tehnološke singularnosti (svjesno ili slučajno, svejedno); šminke u očekivano makabrističkom stilu gothic doom punka; funkcionalnih kostima i ostalog što prosječno kazalište tehnički i logistički može ponuditi, a o čemu neke grupe samo sanjaju. Dobro iskorišteno. Priča o zabludjeloj Beatrice, u interpretaciji izvrsne i sugestivne Ivone Šarić, koja se susreće s mnogoglavom aždajom, vragovima i oblapornim demonima ispričana je kroz pokret i grimasu u brzim promjenama, spotovski rezana u egzaltiranom tempu. I ostali sudionici su dobri, požrtvovni, uigrani te jake glumačke ekspresije. Pred sam kraj predstava naglo skreće u melodramatičnost, ali i dalje je jedna od uspješnijih na ovogodišnjem SKAZ-u.

 

Zlatko Krilić:

Pragara“ ne pokazuje što kazališni amaterizam jest, već što kazališni amaterizam može biti u svojim najsvjetlijim vrhuncima. Zadržavajući sve vrline amaterizma - zaigranost, ljubav, spontanost, avanturizam izlaska na scenu, predanost, koheziju unutar grupe – a od profesionalizma preuzeši dorađenost, poznavanje zanata i mudru uporabu istog, ova predstava pruža potpuni užitak u kazalištu.

Da ne nabrajam pojedine vrline uprizorenja, mogu reći da su bas svi elementi kazališta i sva njegova izražajna sredstva ovdje na zadivljujućoj razini.

Nastala, barem kako nas programska knjižica obavještava, kao autorski rad grupe Ludus prema motivima Danteovog „Pakla“, ja je nisam vidio kao pakao iz Danteovog teksta, nego kao snažnu sliku pakla danas u kojem je zarobljena mlada žena sve dok ne uspije odustati od bilo kakvih očekivanja od svog muškarca, okoline općenito i potrgati sve kablove koji joj isisavaju esenciju.

Ova je predstava za mene pri vrhu ovogodišnjeg SKAZa, ako ne i na samom vrhu.

Svaka pohvala redatelju Christianu Jalžečiću, pohvala svim glumcima, a iskreno divljenje Ivoni Šarić.

 

 

26. 3. 2018.

 

17.30

Dramska skupina ŠAMRLEKI 2 - Centra KNAP

Sara Razum (prema motivu L. F. Bauma): SJEDI, PET!

redateljica: Sara Razum

 

Mira Muhoberac:

Predstava Sjedi, pet! poigrava se insceniranjem paralelno vođene dramaturgije svakodnevice i dramaturgije ucrtane u Baumovoj knjizi za djecu Čarobnjak iz Oza. Poticaj je za predstavu Dramske skupine Šamrleki 2, Centra KNAP upravo ta proza prema kojoj je nastalo niz filmskih, kazališnih i televizijskih adaptacija. Predstava potiče i pitanje sve slabijega čitanja knjiga u djece, a najviše nečitanja tzv. lektirnih naslova pa priča dobiva dramatski i scenski početak kad djeca odluče preskočiti školske obveze i ne pročitati legendarnu knjigu, i sama zbog laži ulazeći u čarobnjačke zavrzlame. Događanja na sceni povezuju se s onima u knjizi, ali predstava ne postiže ocjenu 5 upravo zbog posljedica slaboga čitanja: neka djeca glumci govore tiho, prebrzo i dosta nerazumljivo.

 

Ivana Peroš:

Ovo je svojevrsna predstava u predstavi u kojoj, uz ponešto klišeja, prevladava mladenački polet. U dijaloškim se dionicama najviše očituje trema koja je zavladala među akterima, replike su brzinski izgovarali, a preglasna glazba «prekrivala» je radnju. Dobro je što su prizori režirani vrlo pojednostavljeno što pomaže izvođačima da zadrže veselje i pozitivnost usprkos nesporazumima u izvedbi. Malo preciznosti uz doradu, može grupu osloboditi okova treme i otvoriti im nove kazališne mogućnosti.

 

Zlatko Krilić:

Igranje je zanimljivije od ispunjavanja školskih obveza, pa makar ta obveza bila i čitanje zanimljive knjige. Sara Razum u svojoj obradi „Čarobnjaka iz Oza“ nudi rješenje kako to dvoje spojiti. Djevojčici koja nije pročitala knjigu prijatelji odigraju improviziranu verziju te knjige. To je sažetak ove adaptacije slavne priče. Iz logike same dramatizacije proizlazi da djeca nisu baš spremna za tu izvedbu (na brzinu su odlučili odigrati je za prijateljicu), nisu je probali i uigravali, nisu radili na scenskom govoru, pa ni pokretu. U toliko je predstava dosljedna. Govor je na granici razumljivosti, a u tome prednjači pripovjedač koji toliko brza u čitanju teksta da ga se vrlo često uopće ne razumije. Čak i to mi nije najveća zamjerka ovom uprizorenju, najviše mi je nedostajala radost igre kazališta, jer sam vrlo često imao dojam da djeca samo ispunjavaju, manje ili više uspješno, scenske zadatke. Nemoguće je ne primijetiti golemi potencija koji ta djeca donose na scenu u toliko je veća žalost što nije došao do izražaja u svojoj punoći, a nije to mogao jer ovo nije dorađena/završena predstava. Da sam je gledao kao javnu probu bio bih više nego zadovoljan.

 

 

18.30

GRUPA 7 A - Gradskog kazališta Trešnja

Tea Kržak: Amtigona

redateljica: Tea Kržak

 

Mira Muhoberac:

Grupa 7A Gradskoga kazališta Trešnja sastoji se od srednjoškolaca i pokojega studenta. Autorica teksta Tea Kržak pokušava imitirati strukturu drame Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, u kojoj Ivo Brešan spaja Shakespeareovu tragediju i situaciju u Dalmatinskoj zagori, s intelektualcem uhićenim u koloplet primitivnih ili opasnih političara. Premda se navodi da je ovdje riječ o prijenosu Sofoklove Antigone također u Dalmatinsku zagoru, nerijetko se Zagora miješa s Hercegovinom, kao i na kraju predstave, kad izvođači recitiraju Hercegovinu A. B Šimića. Ambiciozni izvođači negativne vrijednosti nerijetko prikazuju kao pozitivne pa Amtigona nema ni dubinu ni razlog postojanja, smisao se takve predstave potpuno gubi.

 

Ivana Peroš:

Adaptacija Sofokla je dramaturški ambiciozno zamišljena predstava po uzoru na tekst Ive Brešana «Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja» i amaterima je korisna dobra literatura koja produbljuje inspiraciju. Inicijalno djelo koje im je poslužilo kao nit vodilja, nije niz doskočica, parafraziranja i poigravanja s klasikom nego je duboko utemeljeno u geografskom određenju i svjetonazoru. Ovdje se grupa pomalo nepromišljeno zaletjela u površnost, grotesku i forsiranje reklamnih fora, želeći izgraditi humor, ali je bjelodano kako su vlastitim šalama pristupili paušalno. Tako, primjerice, skvičanje djevojačkih glasova ne pridonosti autentičnosti govora Zagore. Mada su me iskreno nasmijali u svojoj izvedbi, a navest ću par primjera; akteri u odlasku sa scene momentalno postaju privatni i gube karakter (kao u sceni telefoniranja u «Minken»), izvođač u ulozi Polinika s punom koncentracijom nepomično leži na prosceniju od početka do gotovo samog kraja izvedbe, ipak nisu uspjeli u intenciji farsične kritike društvenih manira. Njihov je trud hvalevrijedan i za bolji rezultat će sigurno samouvjerenije svladati osnove scenskog ustrojstva.

 

Zlatko Krilić:

Autorska farsa nastala kao adaptacija Sofoklove Antigone po uzora na, tvrdi autorica, Brešanovog Hamlata u Mrduši Donjoj, ali ona pri tome zanemaruje činjenicu da Brešan ne banalizira Hamleta, ne samo da ga smješta u tešku zabit, već ga stavlja u potpuno originalni kontekst koji mu omogućava da secira vrijeme u kojem je tekst nastao i mentalitete nespojive s izvornikom. U tom spoju dobio je, uz ostalo, nepresušno vrelo komičnih situacija. U dobivanju reakcije publike uspjela je i Tea Kržak, publika često hohoće i smijulji se. Ako je to bila ambicija ovog uprizorenja onda je u potpunosti uspjela. Uspjela bi još više kada bi predstavu očistila od nepotrebnih epizoda (telefoniranje u Minken i sl.) i malo više poradila na detaljnijoj razradi samih karaktera. Ovako stječem dojam da ju je klasični predložak više sputavao nego što još je pomagao pružajući dramaturški okvir.

Da jedan glumac glumi više uloga (Domagoj Škvorčević glumi tri) česta je situacija i nije nikakav problem, da pače, to omogućava glumcu da još lakše izradi i izrazi svoj talent, ali tada svaka od tih uloga treba biti donesena na scenu na prepoznatljiv način. U govoru, u pokretu drugačija. Ovdje to nije slučaj (čak mu se nije dalo obući bijelu kutu kada je doktor, nego ju je samo ogrnuo) pa bi bilo bolje da su neki likovi koji nisu snažni, a nisu ni pokretači radnje, bili izbačeni.

Ono što me zbunjuje i za što nisam uspio dokučiti smisleni razlog postojanja unutar ovakve dramaturgije je pjesma A.B. Šimića na kraju, bez obzira što je glumci vrlo dobro interpretiraju.

Dominantan dojam koji je na mene ostavila ova predstava jest da grupa obiluje nadarenim mladim ljudima, a i Tea Kržak je talentirana.

 

20.00

DRAMSKA SKUPINA HRVATSKIH STUDIJA

N. Dominković prema S. Beckettu: SVRŠETAK IGRE

redateljica: Nikolina Dominković

 

Mira Muhoberac:

Ambiciozni studenti, članovi Dramske skupine Hrvatskih studija, prihvaćaju se antologijske drame irskog nobelovca Samuela Becketta Svršetak igre i prema njezinim motivima nastoje napraviti autorski projekt kao kazališni eksperiment u kojem svoje dosadašnje glazbeno školovanje nastoje spojiti s nedavno naučenim postavkama legendarnih inozemnih redatelja. Nerijetko se izobličuju odrednice teatra apsurda, a naglasak se stavlja na vlastite pokušaje eksperimentiranja glasom. Nakon nekoliko minuta predstavu zahvaća zamor materijala povezan i sa scenskim govorom povišenih, nekad neslušljivih tonova. Umjesto najavljena prikazivanja osjećaja samoće i poslijeratnoga raspoloženja u pojedinim se segmentima, unatoč veliku angažmanu, osjeća kazališna nemoć.  

 

Ivana Peroš:

Prvenstveno za uspjeh ove predstave su zaslužni glumci, odlične dikcije, pravilnih i neusiljenih naglasaka i za amatere, vrlo preciznih ostvarenja. Veliki rad i disciplina je uložena u ovaj projek koji se po tome može mjeriti i s nekim profesionalnim predstavama. Sugestivna scenografija, pod kao šahovska ploča, vizualno konkretno, a glumice kostimski uniformirane što je vrlo logično obzirom da se referiraju na rat, neke su od svjetlih točaka. U najavnom manifestu o predstavi, čini mi se, ima mnogo elaborirane teorije koje ipak nije bila prikazana u praksi, to jest na sceni. Pokušaj realizacije biomehanike je uistinu ostao na nemuštom pokušaju, ali pohvalan je uloženi trud (probajte tehniku na lutkama, često je jednostavniji put kod usvajanja). U ovako hladnom i znanstvenom pristupu materijalu, uočljiv je nedostatak dramske oštrice, ključa zbog kojeg bi i akterima amaterima bilo uzbudljivo biti na sceni, manje važno bio to kolaž, eksperiment ili nešto treće.

 

Zlatko Krilić:

Iako redateljičin eksperiment nadahnut Beckettovim tekstom ni najmanje ne pripada kazališnoj estetici koju preferiram, moram priznati da sam uživao u ovoj predstavi. Ostavila je na mene snažan dojam i smatram je jednim od vrhunaca kazališnog amaterizma koji je prikazan na ovogodišnjem SKAZu.

Toliko hrabru predstavu već dugo, dugo nisam gledao, a pri tome ne mislim samo na amatere. Hrabru zbog toga što se poigrava sa samom neumitnom smrti kazališta, a to je dosada. Beckett se volio igrati približavajući se samoj crti dosade, a Nikolina Dominiković svjesno prelazi tu crtu, ali ne zbog svoje nesposobnosti da ostvari komunikaciju ili nesposobnosti ansambla da održi komunikaciju, nego se osviješteno igra na toj crti znajući da je to samo još jedno, istina silno opasno, sredstvo izražavanja i manipulacije s ljudima s druge strane četvrtog zida.

Zadivljujuće.

Još dok publika ulazi na sceni ih dočekuje izvrsna scenografija Ozane Masnec (možda nije najoriginalnija, ali je u svakom slučaju i funkcionalna i atraktivna) i zvuk radiostanice s početka četrdesetih koji s podjednakim žarom govori o izvrsnom pudingu i o napadu Japanaca na Pearl Harbor. Onda slijedi teatarska poslastica. Izvrsno, osmišljeno i domišljeno režiran ansambl koji savršeno uigrano, precizno s fascinantnom preciznošću, predanošću, točnošću glume, dikcijom bez mane ( da ne nabrajam dalje sve vrline koja glumac može pokazati) igraju igru osviještene manipulacije s publikom.

Sve čestitke i zahvalnost za ovakvu predstavu svim izvođačima, svim autorima, a posebno Nikolini Dominiković.

 

 

27. 3. 2018.

 

 

18.30

Kazališna radionica PUNKOŠIPAK - Udruga Trećeprostor

Ivana Sajko: NARANČA U OBLACIMA

redateljica: Irena Boćkai

 

Mira Muhoberac:

Inkluzivna kazališna radionica „Punkošipak“ zbog tematike je i poetike te strukture teksta i grupe dobro izabrala dramu hrvatske autorice Ivane Sajko Naranča u oblacima. Inscenirajući prostor između neba i zemlje redateljica i izvođači dotiču se raznih i vlastitih egzistencijalnih situacija. Pozitivno iznenađuje u današnjem kazalištu rijetka topla scenska suigra i preciznost svih sudionika predstave koje motiviraju na daljni kreativan rad. Odabir glazbe pridonosi ozračju ove predstave. Nedostatak je predstave slabije postavljena mizanscena u okvirima pozornice i na samoj sredini, kad izvođači tijelima pokrivaju jedni druge, kao i mjestimice preglasna glazba.

 

Ivana Peroš:

Dobro provedena priča o limbu, o potrazi za smislom, o upornosti. Scenskim prostorom se seriozno vlada, koristi se i dubina i proscenij. Uvodna atmosfera je odlična, blago letargično i hipnotizirajuće uvodi publiku u radnju. Kako je riječ o inkluzivnoj kazališnoj radionici, očekivani sitni propusti nisu vidljivi. Manje zamjerke idu na scenografski segment odnosno na stolce postavljene okomito u nizu, a time se gubi dobra vizura iz publike pa izvođači nisu vidljivi, također izrazito zanimljivi DJ ostaje u polumraku što je prilični gubitak u inscenaciji jer on itekako pridonosi ritmu predstave i profiliranosti ostalih aktera. U konačnici, pohvaljujem odličan rad i rezultat.

 

Zlatko Krilić:

„Naranča u oblacima“ Ivane Sajko smještena je u neki „prostor između“, nedefinirani posthumni prostor između života i nekog eventualnog nastavka, možda čistilište, u kojem se susreću bivši ljubavnici praćeni svojim anđelima. Ovako izrečen sažetak može sugerirati krivi zaključak da tekst počiva na nekoj fabuli, ali autorica svjesno bježi od fabulativnosti i daje je tek u krhotinama nužnim da bi se učvrstio kontekst, a nadomješta to snagom prizora, igrom i ironijom. Ona svojim tekstom poziva redatelja i glumce da prihvate igru i budu istinski sukreatori predstave. Zbog svega toga ovaj je tekst bio pretežak zadatak za Irenu Boćkai i njen ansambl.

Tekst koji je po mnogo čemu antipod građanskoj drami, donesen je na scenu (režiran i glumljen) kao građanska drama.

Nedostajalo je glumačke energije, ritma, a ponajviše iskre igre među akterima.

Glumački se svojom dosljednošću isticao Vilim Ostović kao Drugi anđeo čuvar.

 

20.00

Teatar TIRENA

Nina Horvat: DO POSLJEDNJE KAPI KRVI

redateljica: Ines Škuflić-Horvat

 

Mira Muhoberac:

Članovi Teatra Tirena prikazuju predstavu baziranu na drami Do posljednje kapi krvi Nine Horvat. Motivi fiktivne i fikcijske crne komedije zrcalno se ogledaju u tragedijskim događanjima u vlastitoj svakodnevici. U dramaturgiji teksta vidljiv je utjecaj takovrsnih filmova i serija. Vjerojatno zbog edukativnih razloga, ali i zbog brojčane prevlasti djevojaka nad mladićima u ovom kazališta koje promiče rad s mladima i dramski odgoj, svaku žensku ulogu glume tri izvođačice, a svaku mušku jedan izvođač. Koliko je god uključivanje svih članova toga teatra u zajedničku predstavu pozitivno, toliko izaziva i nedoumice i dvojbe u praćenju predstave: radnja se teže prati, gubi se na dramatičnosti, ali i na kvaliteti izvedbe – pojedine su izvođačice znatno scenski kreativnije od drugih. 

 

Ivana Peroš:

Zanimljivo složena predstava s elementima crnog humora i dobrom glazbom u kojoj se zna tko što radi i kada. Glumci se dobro snalaze i ostvaruju lijepe glumačke krokije uz doziran smisao za komiku. Iako komad djeluje malo predugo zbog nedostatka tempa ipak ih to ne sputava da pokažu zrelost i ambiciju u nastupu. Možda su promjene scena, tehnički vrlo banalne, kočnica u fluidnosti priče, ali to je balast koji se može, uz doradu, riješiti. Ena Beč se ističe energičnom interpretacijom. Zaslužili su čestitke.

 

Zlatko Krilić:

Stara teta Đurđa, ma koliko je cijelo vrijeme supijana, jedini je trezveni lik u obitelji. Majka dvoje djece Lorena je zaljubljena u znatno mlađeg muškarca koji je otac djeteta kojeg nosi njena kći, a da ovaj to ne zna. Lorena  se želi rastati, ali muž bi tada ostao bez svega. Njihov sin je u dugovima i mora hitno doći do novaca kako bi spasio svoj život, a i zadovoljio prohtjeve svoje zahtjevne žene. Lorena je svima smetnja na putu prema sreći i žele je ubiti. Pokušaju je otrovati, grnuti niz stepenice, ugušiti jastukom, upucat iz pištolja, prerežu joj kočnice u automobili.., ali spletom okolnosti ona uvijek prođe neozlijeđena. To je sažetak fabulativnog nivoa ove predstave u kojoj autorica teksta dosta uspješno koketira sa sapunicama. Možda bi bilo dobro da se time i jače poigrala u dijalozima citirajući neke česte i banalne fraze (tipa – „hoćeš li da razgovaramo o tome?“).

Upravo dijalozi su element ove predstave koji bi valjalo doraditi, pružaju još dosta prostora za razvoj likova i pojačavanje komike, a svakako bi trebalo izbaciti ili barem radikalno skratiti situacije u kojima se prepričava ono što je publika već vidjela (primjer je scena pred kraj u kojoj se objašnjava tko je stavio otrov, a tko je prerezao kočnice itd., a onda se sve to još jednom ponovi kada dođe kćerka). Primjer dobrih dijaloga, koji su dosljedno u skladu s likom, su rečenice tete Đurđe, a ujedno su i dobar izvor komike.

Kositi također pružaju mogućnost poboljšanja ove predstave.

I bez ikakvih promjena ovo je uspjela predstava koja dobro komunicira s publikom, a vidljivo je da i glumci uživaju u igri.

Glumački je ansambl neujednačen (donekle je zbunjivalo dupliranje, pa i tripliranje nekih uloga, no shvatljivi su povodi za to), a posebno se ističe prva teta Đurđa, mislim da je to bila Ena Beč.

 

 

28. 3. 2018.

 

17.30

Dramska družina GORDOGAN

Mujičić – Škrabe - Senker: DOMAGOJADA

redatelj: Ivan Janjić

 

Mira Muhoberac:

Riječ je o jednoj od tipičnih predstava izvedenih na Lidranu u kojoj skupina srednjoškolaca prikazuje motive iz odabrana teksta u najviše 20-minutnu trajanju s najviše desetero izvođača. Osim možda zbog zabave nije jasno zašto se Dramska družina Gordogan I. gimnazije odlučila upravo za prikazivanje manjih ulomaka iz histrionskoga teksta Domagojada. Struktura grupe od devetero izvođača koji izvode fragmente osam uloga, uz troje izvođača koji prikazuju Zmaja troglavoga, upućuje na očitu mogućnost da protagonističku ulogu Domagoja izvodi mladić. Tu ulogu, međutim, izvodi djevojka, a preokrenuti su i drugi odnosi muškarac – žena. Naglašeno zabavljački pristup tekstu poduprt je i većinom slabijim govorom i izgovorom. 

 

Ivana Peroš:

Ne ulazeći u povijest ovog popularnog dramskog teksta, osvrnut ću se isključivo na inscenaciju družine Gordogan, a to je vrlo skraćena verzija u mozaično-zabavnoj formi koja ekvilibrira sa satirom. Grubo i van takta zvuči rez svakog glazbenog broja no ne poznavajući situaciju možda tehnika nije bila upoznata s dramaturgijom predstave. U ulozi Domagoja odličan zadatak napravila je Lena Medar, a i ostatak grupe se sjajno zabavlja i tako neopterećeni maksimalno parodiraju stihove. U domeni amaterskog teatra zadovoljavajuće, jedina zamjerka bi bilo trajanje, prekratko.

 

Zlatko Krilić:

Sve je u ovoj predstavi minimalistički (scena, kostimi, rekviziti) osim duhovitostima prebogatog teksta i talentima raskošnog ansambla.

Užitak je bio gledati ovu predstavu.

Igrati tekst napisan u tečnim stihovima koji parodira bajke može na prvi pogled djelovati kao laki zadatak, ali to nikako nije. Ovaj tekst je nastao, i u sebi već nosi taj ključ, za histrionsko igranje – pristup koji se oslanja na vrsnost glumca i dopušta blago lakrdijaštvo, ali zahtijeva strogu disciplinu i preciznost u izvedbi, balansiranje na rubu banalnosti i karikature. Ivan Janjić u svojoj režiji niti jednom ne upada u zamku, ne prelazi tu tanku liniju, kao što niti trenutka ne gubi ritam, a da je svjestan histrionskog principa igre vidljivo je već iz njegove podjele uloga (poigravanje s ženskim i muškim likovima).

Glazbeni pasaži su više nogo dobro i zamišljeni i izvedeni.

Glumački ansambl je ujednačen i to na vrlo visokom nivou, ali svejedno moram istaknuti Lenu Medar.

 

20.00

Diletantsko Kazalište PENTRAVCI

Vjekoslav Domini: TI SI MOJ NAJDRAŽI TERET 

redatelj: Branko Mikac

 

Mira Muhoberac:

Diletantsko kazalište Pentravci prikazalo je predstavu dosta različitu od  dosadašnje poetike i izvedbenoga koda, koji najčešće publiku zabavlja ranovrsnim elementima prepoznatljive komike. I ovaj put odabiru tekst svojega kućnog autora Vjekoslava Dominija, Ti si moj najdraži teret, ali fokusirajući se na uprizorenje sa samo troje glumaca. Predstave raznovrsnih kudova i centara za kulturu uvijek izazivaju veliku pozornost jer na scenu donose radost glume i izvođenja u mahom iznimno dobro gledateljima ispunjenim dvoranama. Šteta je što se zaustavljaju na situacijama iz prepoznatljive svakodnevice, najčešće one bračne, kao i u ovom slučaju, s glasnicima koji preokreću dotadašnji tijek događanja, ovdje s poštarom sve rjeđim u našoj svakodnevici.

 

Ivana Peroš:

Tema zahvalna za žanr koji preferiraju «Pentravci», komediju lakih nota. U ovoj humoreski žena namjerava ostaviti muža jer je, pazite, nesretna. Glavno pitanje je mogu li naći zajednički jezik i pomiriti se? U glumačkoj realizaciji neujednačeno i energetski disperzivno, uloga Žune Picukarić u interpretaciji Snježane Drkulec mnogo je snažnija od partnera Nikole Kuzmića pa ne djeluju kao tandem u glumačkom smislu. Realistična scenografija je svojstvena konceptu, ali sama fabularna intriga nije dovoljno razvijena da dugo održi pažnju. Potencijalno komične situacije su ruše na scenskim nedosljednostima (Ona bijesno slaže već složeni veš). Uz precizniji pristup te dramaturškim i redateljskim korekcijama predstava bi mogla biti mnogo smislenija i bolja.

 

Zlatko Krilić:

Ovo je duo drama, drama dva lica iako se pojavljuje i treće, ali ono ne donosi ništa kao pokretač radnje ili inicijator neke promjene u glavnim likovima, a gledajući je imao sam osjećaj da istovremeno gledam dvije odvojene monodrame. Kao da se međusobno ne čuju i nema interakcije među njima. Oni su, istina, izmjenjivali dijaloge u nekom manje ili više logičnom slijedu, ali sam imao osjećaj da ne čuju jedno drugo. Svako je vozilo po svom kolosijeku u potpuno različitim estetikama kazališta. On je igrao uvjerljivo dramski i u tome je bio točan, a ona je zanemarivala svoj lik i partnera, pri tome jedino osluškivala publiku u silnoj želji da bude dopadljiva i uspostavi komunikaciju, ali ne s partnerom nego s publikom, u toj namjeri često preglumljujući.

Redatelj nije uspio obijediti ih u istu predstavu, pri tome mu nije dovoljno opravdanje da su oni pripadnici dva različita svijeta, a propustio je i priliku da drastično skrati tekst ostavljajući ga da bude preko granice izdržljivosti brbljav u replikama koje niti potiču radnju, niti definiraju stanje ili karakter lika.

Zamjetan je nemali trud cijele ekipe okupljene okom ove predstave i u toliko je veći žal da nije urodila sočnijim plodom.

 

29. 3. 2018.

 

17.30

POKUS - Dramska skupina Centra KNAP

Grupa: SESTRE

redateljica: Amanda Prenkaj

 

Mira Muhoberac:

Sastav Dramske skupine Pokus Centra KNAP, deset mladih izvođačica, uvjetovao je i nastanak autorskoga rada Sestre. Drugi je povod vjerojatno bilo gledanje tinejdžerskih televizijskih serija koje se referiraju na školu i školovanje, a treći velika popularnost koju filmovi strave i čitanje znanstvene fantastike izazivaju u pripadnica i pripadnika ovoga uzrasta. Tekst i predstava element zapleta pronalaze u dolasku osoba iz drukčijega svijeta, dviju sestara, u djevojački svijet formiran od poznatih događanja i svakodnevnih druženja. Dvorac ili kuća strave u središtu je predstave koja na pozornici predstavlja  zanimljive mlade izvođačice. Potreban je dugotrajniji rad kako bi rezultat bio bolji i kako bi skupna igra bila kompaktnija. Treba popraviti i scenski govor.  

 

Ivana Peroš:

Tema horor priče, misterije i trilera koja je naznačena u najavi objavljuje nesvakidašnju i pomalo uznemirujuću priču kojoj itekako ima mjesta na daskama kao idealnom mediju za razna čuda i gotovo magične transformacije no ništa od toga. Zastrašujuće je što radnje ni nema, atmosfera je promašena, a izvođači djeluju neautentično i vrlo tiho. Scena karaoka ima naznake za daljnju razradu, ali priznajem kako scenu s pilates loptama nisam razumjela u smislu strave i užasa. Natruhe Gavrana od Poa mogu sublimirati jezu, ali za efekt im treba posvetiti više od pola strofe. Sigurno će voditeljica svojim znanjem utjecati te posvetiti više pažnje na daljnjem razvoju grupe u interpretacijskom segmentu.

 

Zlatko Krilić:

Amanda Prenkaj je vrsna glumica i na polaznicima njene dramske skupine se vidi da se glumački razvijaju u dobrom smjeru, očito im uspješno pomaže da upoznaju svijet glume i razvijaju svoje talente.

Predstava Sestre nam pokazuje da u redateljskom radu ima još mnogo prostora za napredovanje. Primarno tu mislim da mizanscensku nerazigranost, predstava je čvrsto usidrena na sredini scene i previše je statična (lopte , koje nisi dovoljno iskorištene, su mogle pomoći u razbijanju te statičnosti). Zbog svega toga predstava nije tečna i ponekad se raspada u ritmu.

Ono najvažnije kada se radi o glumcima ovog uzrasta , a to je djeca uživaju u kazališnoj igri i da se razvijaju u osvještavanju svojih potencijala, je ostvareno.

 

18.30

KUD "RUŽA PRIGORJA"

Ratko Bjelčić: MAMAC

redatelj: Vinko Štefanac

 

Mira Muhoberac:

KUD Ruža Prigorja uvijek pobuđuje veliko zanimanje publike, najviše zbog zajedničkog okupljanja i pučkoga te folklornog izraza. Ovaj put članovi toga popularnoga KUD-a prikazuju predstavu drukčiju od dosadašnjih (s velikom skupinom izvođača), utemeljenu na tekstu Mamac Ratka Bjelčića u kojemu se pokazuje iskušavanje uspostavljanja ljubavnih odnosa na radnom mjestu te (ipak zastarjela) poslovna sredina. Zanimljivi izvođači donose dobru energiju na scenu te relativnu sigurnost u izvedbi. Režija zasnovana na rastresenim punktovima i čekanje promjena scene te niz scenski nedefiniranih situacija predstavu pretvaraju u ipak monoton niz prizora koji se nakon određena vremena prestaje pratiti sa zanimanjem unatoč šarmu i svježini izvođača.  

 

Ivana Peroš:

Igrokaz sa stereotipnim likovima iz svakodnevnog života te jednostavni zaplet u maniri skeča. Uz početnu tremu koja ih je usporavala na početku, kasnije su izvođači postali suvereniji i glasniji pa ih se moglo čuti no usprkos kolektivnoj snazi, nisu se uspjeli othrvati sputanosti. U ulozi Gospodina koji čita novine, ističe se glumac (ne piše u programu njegovo ime pa isprike na neimenovanju) koji svojom dosljednom scenskom radnjom opravdava ulogu. Nedostaje bolje promišljanje dramskih mogućnosti ove poletne grupe.

 

Zlatko Krilić:

U prvom prizoru Josip i Matko uvjere kolegu s posla, neženju Ratka, da ga djelatnica njihovog poduzeća, Jasna, voli. Oni su to zaključili po pogledu kojim ga je gledala jednom na porti. Scena obiluje ispranim dijalozima kojima nije cilj da uvjere Ratka u nebuloznu tvrdnju (on odmah povjeruje) niti im je nakana da definiraju situaciju ili likove, niti da pokrenu radnju, nego naprosto da bi se na sceni ćaskalo.

U drugom prizoru Ratko već kupuje cvijeće za Jasnu. Nije u pitanju vremenski odmak (a oni su u međuvremenu izgradili vezu ili uopće obavili neki kontakt), scena se događa netom iza prve. Prvi prizor je imao nekih nepotrebnih dijaloga, a ovaj prizor je kompletno nepotreban za razvoj radnje ili lika. Vidimo ženu u crnini koja kupuje cvijeće za groblje i Ratka koji kupuje cvijeće za Jasnu,  te dvije cvjećarice i kompletan štand s cvijećem.

U trećem prizoru Ratko dolazi u ured donoseći cvijeće, a kolege izmisle neke obveze i pobjegnu. Iako je ovo kratak prizor i on obiluje nepotrebnim dijalozima.

U četvrtom prizoru predstava napokon počinje. Dolazi Jasna, Ratko joj daje cvijeće i, neiskusan kakav jest, okoliša ne znajući kako da joj iskaže osjećaje. Ona njegovo okolišanje krivo protumači i zaključi da je dobila otkaz pa se rasplače, čak prijeti sudom. Slijedi igra krivog razumijevanja. Takve igre nesporazuma gdje svatko tumači sugovornikove rečenice kroz prizmu svoje krive pretpostavke uvijek su zanimljive na sceni i izvor su komike, ali u njima leži i opasnost da se pretjera, jer ako lik predugo ne shvati zabunu gubi uvjerljivost i postaje naprosto glupan, a scena dosadna.

Glumci su svoj dio ove scenske igre dobro obavili, a posebno se ističe zreliji glumac u ulozi Matka čije ime se u podacima o predstavi ne navodi.

 

 

20.00

TEATAR GAUDEAMUS 2 - Centra KNAP

Hasan Džafić (Adaptacija filmskoga predloška): GLUHA SVADBA

redateljica: Rebecca Agić

 

Mira Muhoberac:

Budući da je riječ o adaptaciji filmskoga predloška rumunjskoga filma Gluha svadba Hasana Džafića za jedno kazalište, kvaliteta se ove predstave može tražiti u ideji o prikazivanju amaterske predstave o teškoj temi odnosa pojedinca i obitelji prema vlasti, tj. o vlasti i režimu koji uništavaju svaki pokušaj izražavanja vlastite slobode. Takvu temu i scenarij, tj. dramaturgiju može izvesti samo skupina iznimno motiviranih i uvježbanih izvođača koja se odmalena bavi teatrom i živi za kazalište u spoju ljubavi i gotovo profesionalna ansambla kazališnih zanesenjaka. To bi se moglo reći za većinu članova i članica Teatra Gaudeamus 2 Centar KNAP. Vođeni dobrom redateljskom rukom i okom, prikazuju potresnu predstavu s kulminacijom u usporenu prizoru gluhe svadbe.

Ivana Peroš:

Predstava rađena prema motivima rumunjskog filma u originalu «Nunta muta», redatelja Horatiua Malaelea, također uspješno postavljena na pozornici BNP Zenica plijeni pažnju svojim crnohumornim pogledom na ruralnu svakodnevicu pod represijom politike. I odlično je legla skupini GAUDEAMUS 2. Iskoristila je voditeljica utabani put groteskne komike i cinične kritike društva iz prijašnjih djela i transponirala ih u grupu čvrstih aktera amatera koji su uvjerljivi, dozirano patetični za komad i ritmički složni za kompleksnost koju iziskuje predložak. Esencijalno duhoviti i angažirani glumci, spremno su utjelovili ne baš jednostavne likove iz drame i kao ansambl pokazali kompaktnost i partnersku igru. Kako se radi o amaterskom stvaralaštvu, razina profesionalnosti je osvježenje, uz napomenu kako im produkcijski uvjeti idu u korist, što opravdavaju rezultatom. Svakako jedna od boljih predstava ove godine. Čestitke.

 

Zlatko Krilić:

Teatar Gaudeamus i njegova voditeljica Rebecca Agić su ne samo omeđili ovogodišnji SKAZ (igrali su izvrsnu predstavu prvog dana, a eto i zadnjeg), nego su ga i obilježili. Ovo je njihova godina.

„Količina vrsnih i silno talentiranih interpreta u ovoj predstavi oduševljava, a ne može se ne primijetiti da su izuzetno dobro vođeni. Ono u čemu ovaj ansambl ostavlja najbolji dojam je njihova povezanost, užitak u teatarskim međuodnosima tako da u potpunosti i u najboljem svjetlu ispunjavaju smisao kazališnog amaterizma. Bio bi ih užitak gledati na sceni i da je predstava loša, a ova je predstava i više nogo dobra. Sjajna je.“ – napisao sam nakon prvog dana SKAZa za predstavu „Svaki pas ima svoj dan“ istog ansambla, a potpuno isto mislim i za ovu izvedbu.

Na sceni je golemi ansambl (sedamnaest ljudi) koji se stopio u jedinstveno tijelo predstave i funkcioniraju kao živo biće. To se ne viđa često u amaterskim kazalištima. Još rjeđe se viđa da uspijevaju stvorit (i održati, što je još teže) atmosferu koju predstava od njih zahtjeva u pojedinim trenucima (slavlje, svađa u birtiji, mističnog proročanstva nadolazeće tragedije, incidentna situacija koja prijeti otimanjem kontroli,  tihi sprovod…). Posebno je fascinantna lakoća kojoj prelaze iz jednog u drugo emotivno stanje, kako pojedini lik, tako i cijeli ansambl tj. predstava. U ovaj niz pohvala svakako još treba dodati ritam cijele predstave i mudro ispreplitanje komičnog i dramatičnog.

Predstava ni na trenutak ne gubi na intenzitetu komunikacije s publikom, pa ni kada desetak minuta igraju bez ikakvog zvuka sa scene. Čak i u toj potpunoj tišini uspijevaju uvjerljivo dočarati svadbeno slavlje – događanja, raspoloženja slavljenika, međusobne odnose.

Riječju - divan ansambl, sjajno režiran.

Kada bih htio pohvaliti glumce koji to zaslužuju morao bih prepisati imena cijelog ansambla, no ipak bih izdvojio dvije uloge (možda i zbog toga što su oboje nositelji komike, pa zato i najsimpatičniji) - Baba Mie Husnjak i Profesor Filipa Vrbanca.

 

 

 

CENTAR KNAP - ZAGREBAČKA SCENA KAZALIŠNIH AMATERA

četvrtak 29. ožujka 2018.

 

Izbor predstava za program 22. Festivala zagrebačkih kazališnih amatera

(7. i 8. travnja 2018.)

 

Stručno povjerenstvo 42. SKAZ-a (Susreti kazališnih amatera Zagreba) u sastavu: Ivana Peroš, kazališna redateljica, Mira Muhoberac, dramaturginja te Zlatko Krilić, književnik, nakon 35 odgledanih predstava odabralo je 5 predstava za sudjelovanje na 22. FESTIVALU ZAGREBAČKIH KAZALIŠNIH AMATERA.

 

S obzirom na raznolikost žanrova, stilova i poetika predstava prikazanih na ovogodišnjem susretu kazališnih amatera, ocjenjivački sud odabrao je za sudjelovanje na 22. festivalu zagrebačkih kazališnih amatera sljedeće predstave (prema redoslijedu izvođenja):

 

 

1) 

Teatar Gaudeamus Centra KNAP

Q. Tarantino – R. Agić: Svaki pas ima svoj dan

redateljica: Rebecca Agić

 

2) 

Učilište ZKM – grupa B 12

Katarina Kolega: Igre sjećanja

redateljica: Katarina Kolega

 

3)

Dramska skupina Centra za kulturu i filma A. Cesarca

V. Andreoli: Odrastanje u tri runde

redateljice: Ita Tissauer Pavičić i Natalija Stipetić Čus

 

4)

Ludus – dramska skupina Centra KNAP

grupa – D. Alighieri: Pagara

redatelj: Christian Jalžečić

 

5)

Teatar Gaudeamus Centra KNAP

H. Džafić – R. Agić: Gluha svadba

redateljica: Rebecca Agić

 

 

22. FZKA održat će se 7. i 8. travnja u Centru  KNAP. Festival dodjeljuje nagrade za najbolju predstavu u cjelini, najbolju glumicu, najboljeg glumca i za najbolji originalni tekst ili predložak za igru. Festival će pratiti selektorica 58. festivala hrvatskih kazališnih amatera dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić. 58. FHKA održat će se u Pazinu od 11. do 13. svibnja i Vodicama od 25. do 27. svibnja 2018.

 

 

 

Izvješće 22. Festivala zagrebačkih kazališnih amatera

(8. travnja 2018.)

 

Stručno povjerenstvo 22. Festivala zagrebačkih kazališnih amatera u sastavu: u sastavu: Ivana Peroš kazališna redateljica, Mira Muhoberac dramaturginja te Zlatko Krilić književnik, dodijelilo je sljedeće:

 

NOMINACIJE I NAGRADE 22. FESTIVALA ZAGREBAČKIH KAZALIŠNIH AMATERA:

 

 

Nagrada "Daska koja život znači" za najbolji autorski tekst 22. FZKA.

 

 

Nominirani su:

 

Katarina Kolega

za tekst predstave "Igre sjećanja"

u izvođenju kazališne skupine B12 Učilišta ZKM-a.

 

Ida Tissauer Pavičić i Natalija Stipetić Čus

za scensku adaptaciju teksta "Odrasrtanje u tri runde"

u izvođenu Dramske skupine Centra za kulturu i film August Cesarec

 

Christian Jalžečić za predložak za igru predstave "Pragara"

u izvođenju Dramske skupine Ludus Centra KNAP

 

Nagradu dobiva:

 

Katarina Kolega

za tekst predstave "Igre sjećanja"

u izvođenju kazališne skupine B12 Učilišta ZKM-a.

 

 

Nagrada "Daska koja život znači" za najboljeg glumca 22. FZKA:

 

 

Nominirani su:

   

1) Jakov Zovko za uloge Gregora

u predstavi "Gluha svadba"

i Blond

u predstavi "Svaki pas ima svoj dan"

redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

 

2) Ivan Sabljak za uloge Gospodina Guzice

u predstavi "Gluha svadba"

i ulogu Rozi

u predstavi "Svaki pas ima svoj dan"

redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

 

3) Filip Vrbanec za ulogu Profesora

u predstavi "Gluha svadba"

i ulogu Naranđasti

u predstavi "Svaki pas ima svoj dan"

redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

4)

Vedran Vitez za uloge

Bezimenog u predstavi "Gluha svadba"

i Bijeli

u predstavi "Svaki pas ima svoj dan"

redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

Nagradu dobiva:

 

Vedran Vitez za uloge

Bezimenog u predstavi "Gluha svadba"

i Bijeli

u predstavi "Svaki pas ima svoj dan"

redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

 

Nagrada "Daska koja život znači" za najbolju glumicu 22. FZKA:

 

 

Nominirane su:

 

1) Ana Žulec za ulogu Vande

u predstavi "Gluha svadba" redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

2) Mia Husnjak za ulogu Babe

u predstavi "Gluha svadba" redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

3) Ivona Šarić za ulogu Djevojke B.

u predstavi "Pragara" redatelja Christiana Jalžečića

u izvođenju kazališne skupine Ludus Centra KNAP

 

Nagradu dobiva:

 

Ivona Šarić za ulogu Djevojke B.

u predstavi "Pragara" redatelja Christiana Jalžečića

u izvođenju kazališne skupine Ludus Centra KNAP

 

 

Nagrada "Daska koja život znači" za najbolju predstavu 22. FZKA:

 

Nominirane su predstave:

 

1) 

"Svaki pas ima svoj dan" redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

2)

"Gluha svadba" redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

3)

"Pragara" redatelja Christiana Jalžečića

u izvođenju kazališne skupine Ludus Centra KNAP

 

 

Nagrada se dodjeljuje predstavi:

 

"Gluha svadba" redateljice Rebecce Agić

u izvođenju kazališne skupine Teatar Gaudeamus Centra KNAP

 

 

 

Nagrađeni tekst 42. SKAZ-a

 

Katarina Kolega

IGRE SJEĆANJA

 

 

 

(Baka Nera živi u sobici u staračkom domu. Kasno je poslijepodne. Na krevetu se nalazi otvoren album sa slikama, a propuh je raznio fotografije po cijeloj sobi. Njezina unuka Franka tiho otvara vrata.)

FRANKA (poziva je): Bako? Bako? (uzima mobitel) Ej, ljudi, bake nema u sobi. Dođite što prije.

(U sobu ulaze bakini praunuci i praunuke i razgledavaju sobu. Neki otvaraju ormar i gledaju kakvu odjeću ima baka, neki proučavaju njezine police, a neki fotografije.)

REBECCA: Daj pogle'  kak nam je baka bila zgodna!

LAV: Pravi komad!

LARA: A tko je to pokraj nje?

REBECCA: Pojma nemam.

LARA: Negdje sam vidjela ovo lice...u nekoj knjizi...možda čak u čitanci.

(Baka Nera ulazi tiho u sobu. Prvo ih samo gleda, a zatim poviče.)

BAKA NERA: Što vi tu kopate, ha?

SVI: Bako, sretan ti rođendan! (pjevaju) Još sto ljeta sretna bila, bila, još sto ljeta živjela, još sto ljeta sretna bila, bila još sto ljeta živjela!

BAKA NERA:  Djeco moja, kud još sto! Dosta mi je i ova stotka koju sam navršila! Majko mila, 'ko bi rek'o da ću sto navršiti!

SVI (u isti glas, pokazujući fotografije): Bako, tko su ovi ljudi? Koliko si ovdje imala godina? Kak si upoznala dedu? Gdje je ovo?

BAKA NERA: Dosta, dosta. Niš' vas ne čujem ak' govorite svi u isti glas. Dajte da se sednem. (sjeda u fotelju, praunuci i praunuke sjednu na pod oko nje, svi osim Dore i Lare koje i dalje isprobavaju njezine haljine)

Joj, deco moja...a kaj hočete da vam pričam?

KATARINA: Pa pričaj nam sve!

REBECCA: Evo, objasni nam ovaj album. Tko su ovi ljudi?  Kaj je ovo?

BAKA NERA: Joj, deco, sečam se bolje onoga kaj je bilo prije sto godina, nego kaj je jučer bilo. Kaj sam uopće jučer jela?

LAURA: Špinat, baka.

BAKA NERA: Tak je. Imaš prav. Nego, hoćete priču - e, pa dobit ćete je. I to onu od početka. Onu koju mi je pričala još moja mamica - a pričala mi ju je stalno iznova i iznova. Priču o mojem rođenju.

Moja vam je mama  radila u jednoj jako otmjenoj kući.

(Dok baka pripovijeda, praunuka Lara oblači bakinu suknju i košulju i počinje glumiti njezinu majku Ružu.)

Bila je sluškinja. I bila je jako, jako zgodna. Tak mlada i zgodna, zapela je za oko poručniku -  gazdi. I da....da sad ne duljim... jel, kak to biva....ona je...ovaj...ma, znate.

SVI: Kaj?

KATARINA: Udala se za poručnika!

BAKA NERA: Ma kaj god! Da je bar tak bilo. Ona je, kak bi vam to rekla...

TOMISLAV: A znam, klasika - napumpal ju je i ostavil.

BAKA NERA:  Jooj, prostak! Ali, da, to bi se i tak moglo reći. Zanijela je...jel...uslijed neugodnih okolnosti. A njezin je tata bio jako strog, znate. I to je bila velka sramota. I kad više nije mogla kriti, rekla mu je.

(Praunuk Lav ustaje iz kruga i glumi Ružina oca Josipa.)

JOSIP: Molim? Kaj si? Pa jesi ti normalna, ženska glavo? Kaj sam ja odgajal neke jeftine ženske?

RUŽA: Tata, ali ja to nisam htjela....nisam kriva.

JOSIP: Kaj nisi kriva! Naravno da si kriva. Pošteni momci ginu, poštene im ženske previjaju rane, a ti....ti se vucaraš okolo!

RUŽA: Ali..

JOSIP:  Tišina! Ni riječi! Kupi prnje i gubi mi se pred očima! Dovoljno gladnih usta imamo i bez tvog kopileta.

(Lav se vraća u krug, baka nastavlja priču.)

BAKA NERA: Njezina mama nije imala pravo glasa. Tata je bio glava obitelji. Ženske vam nisu mogle niš. I tak vam je moja mamica uzela samo kaput i otišla.

(Lara odlazi na klupu i plače.  Dora joj prilazi, odjevena u Mariju Jurić Zagorku. )

MARIJA JURIĆ ZAGORKA:  Oprostite, što vam smetam. Mogu li vam kako pomoći?  Što vam se dogodilo?

RUŽA: Otac me je istjerao iz kuće. Trudna sam.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: A gdje je otac djeteta?

RUŽA: Ne znam. Izbacio me i on. Nemam kud.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: O, jadna djevojčice!  To su muškarci! Cijeli nam život naređuju - što moramo činiti,  što trebamo misliti. A da, najbolje je da uopće ne mislimo!

RUŽA: Meni je mama uvijek govorila da moramo biti poslušne. Ocu i mužu.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Poslušne! Znate li gdje je mene moja poslušnost odvela? U ropstvo. Prvo sam robovala roditeljima, a zatim su me udali u Mađarsku gdje sam tri godine patila. Tri godine nisam smjela izlaziti, moj vrli suprug hranio me suhim kruhom - bio je nezamislivo škrt...i okrutan.  I znate što? Ostavila sam ga!

RUŽA: Ostavila?

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Da. Ostavila. I vratila sam se kući.

RUŽA: Ja se nemam gdje vratiti.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA:  Znam što ćemo. Moja je kuća u blizini.  I baš trebam spremačicu koja bi mi pomogla oko čišćenja i spremanja. U povjerenju, ja ti nisam baš najurednija. Dok se ne snađeš, dođi k meni. Nudim ti krov nad glavom i nešto novca za čist i uredan dom.

RUŽA: Vi se sigurno šalite? 

MARIJA JURIĆ ZAGORKA:  Ni malo. Joj, pa mi se nismo ni upoznale. Ja sam Marija.

RUŽA: Ruža.

BAKA NERA: Pet mjeseci je brzo prošlo.  A onda je došao  4.6.1917. - dan mojega rođenja.

(Marija Jurić Zagorka puši i piše za svojim stolom, Ruža briše prašinu.)

RUŽA: Milostiva, već je odavno prošlo podne. Vi ste već danima zatvoreni u sobi kao u tamnici. Sunca vam treba. Već se i vaš suprug zabrinuo za vas.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: O da, sigurno on! Nisam ga već danima vidjela. On je pisac, on nema vremena! Nikad nema vremena!  Za mene, naravno. Ružice moja, ništa nema smisla. Sva ova moja borba, sva nastojanja - sve je to vjetar. Čini mi se da stalno pucam negdje u prazno. Trošim toliko energije, a za što? Da me se vrijeđa? Napada? Ove veleumne glave nazivaju me šundom! Ne mogu to više...ne mogu...najradije bih se ubila. Možda su i u pravu, sve je to trivijalno.

RUŽA: Milostiva, nikako! Pa sve vas moje prijateljice obožavaju! Vaši romani su jedini koji se mogu čitati. Vi nas ohrabrujete, vi nas bodrite, vi točno razumijete ženu u dušu. Vi nam dajete nadu da i mi možemo nešto napraviti.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Pa napravite onda nešto! A ne da se na svaki namrgođeni pogled, svaka od vas povlači u rupu! Tko je stao u moju obranu? Zašto uopće pišem, kad će nakon moje smrti sve to otići u zaborav?!

RUŽA: Zaborav? U to čisto sumnjam. Pa vaše je pismo vječno. Sigurna sam da će se o vama pričati s poštovanjem, da će vas proučavati. Vaši  će se romani čitati i za sto godina, kad vam kažem. Pa i biskup je na vašoj strani.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Da. Jedino on.

RUŽA: Ne, ima ih više, ali vi samo čujete one koji stalno gunđaju protiv nas žena. Govore da smo dobre jedino za kuhinju i spavaću sobu. Fuj! Onaj, onaj poznati pjesnik...ma ne znam mu ni ime...pjesme su mu toliko lijepe, a riječi koje govori - odvratne!

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Matoš! Taj me je koštao živaca i živaca. I svaki put su me njegove kritike boljele. Boli to, Ružo...boli...

RUŽA: Znate da, prije nego što sam upoznala vas, nikada nisam bila u kazalištu? Zahvaljujući vama i vašim komadima, ja sada obožavam kazalište. Jedva čekam ovaj novi komad...kako se ono zove? Jal...Jal?

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Jalnuševčani...da...premijera je uskoro....i zbog toga sam isto silno nervozna.  Posustajem, Ružice...nemam više snage. Stalno se borim – zvali su me mentalno poremećenom jer sam pobjegla iz prvog braka, prozivali su me za izazivanje skandala jer sam počela raditi u Obzoru...ne mogu više.  Sve me to silno umara.

RUŽA: Ne, nemojte klonuti! Da samo znate koliko vas mojih prijateljica voli. Pa mi bismo sve htjele biti poput vas. Putovati...biti slavne novinarke... književnice...

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Slavne? Daleko sam ja, draga moja od slave. A vi, vi sve to možete postići. Ako se pokrenete. Utuvili su vam u glavu da ste nesposobne, da bez muškaraca ništa ne možete. Od malena nas uče poslušnosti, kućanskim poslovima, stoljećima nas podčinjavaju...e pa dosta je toga! Dosta!

RUŽA: Kada biste barem o svemu ovome mogli pisati, na primjer u nekom časopisu. Znate, uvijek sam se pitala zašto muškarci imaju sve - imaju svoje klubove, sve novine su njihove - pa čak i ove u kojima vi pišete, oprostite, ali to su onako muške novine. Ja bih voljela imati nešto žensko....nešto naše.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Hajde Ružo, pokreni nešto! Nemoj sanjati, djeluj!

RUŽA: A ne...ne...nemam vam ja za to dara. A i ne znam još dobro pisati. Bez vas ne bih znala ni čitati ni pisati. Ja bih voljela da vi...da vi pokrenete neki ženski list. I da u njemu pokrenete sve nas uspavane, prestrašene...slabe.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Da? I što bi bilo u tom listu?

RUŽA: Pa ne znam...neke ženske teme.  Možda neka vaša priča...lijepa, ljubavna...pokoji recept...savjet za kuću...a i malo o modi...

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: O Ružo moja, pa kako ćemo mi biti ravnopravne kad ti upravo govoriš o onome zbog čega nas je Matoš trpao u kuhinju i kuću!

RUŽA: A što ja znam, ne znam drugo.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA:  Moraš znati! Moraš naučiti! Ne možeš cijeli život služiti i govoriti: "Ja ne znam...ja ne znam!" Moraš se boriti! Moraš pokazati da si jača od njih - na jeziku, na peru. Tu, u glavi! Jel ti jasno?

RUŽA: Je...je...milostiva...samo, molim vas, nemojte povisivati ton...

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Ružo što ti je?

RUŽA: Milostiva, mislim da je krenulo...

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Krenulo?  Zar već? Ajme meni, jadna ja! Što da sad radim?

RUŽA: Znate, ako bude curica, voljela bih da živi u boljem svijetu. Da joj nitko ne nalazi muža, da radi što želi, da se školuje...joooj...

MARIJA JURIĆ ZAGORKA: Što da radim? Što ćemo...pa ja nikad nisam bila na porodu...ja stvarno ne znam što mi je činiti. Ajme meni, jadna ja!  Brzo Ružo, brzo...idemo naći primalju. Možeš li hodati?

RUŽA: Mogu, mogu. Ne brinite, bit će sve u redu... smirite se. Bit će sve u redu. I znate što? Ako bude curica, nazvat ću je Nera.

 

(Izlaze iz sobe, presvlače se i odlaze baki Neri koja nastavlja svoju priču.)

BAKA NERA: I tako sam se ja rodila u prisustvu ni više ni manje nego koga?

SVI: Koga?

BAKA NERA: Joj djeco, moja! Pa, Marije Jurić  Zagorke!

SVI: Aha!

BAKA NERA:  Mami je bilo neugodno s djetetom ostati kod nje, pa je za pomoć pitala svoga brata . On se taman oženio za Gretu, koja vam je baš u to vrijeme završila školu pjevanja u Zagrebu i dobila je posao u osječkom HNK-u. Imali su mali stan, ali i mjesta za mene i moju majku.  Prvih deset godina živjela sam u tom predivnom gradu, a onda smo se 1927. ponovno doselili u Zagreb. Teta je dobila angažman u HNK-u.  Sjećam se toga, kao da je jučer bilo. Selidba... tuga...Nisam htjela ići. No, tko je mene tada išta pitao. Mama nije htjela ostati u Osijeku sama, a teta Greta se nadala da će se Ruža svidjeti njezinom bratu koji je upravo dolazio iz Amerike.

(Dok baka Nera pripovijeda, Franka, Adrian, Lav i Lara oblače odjeću iz bakine sobe, kako bi u svojoj igri oživjeli njezino sjećanje.)

 

RUŽA: Ne razumijem, zbog čega moramo sve ulaštiti samo zato što ti dolazi brat?

GRETA KRAUS -ARANICKI:  Mislim da se ja tebi nemam što opravdavati. Nisam ga vidjela više od dvadeset godina i želim da stvarno sve bude sjajno, mirisno i čisto. Tolike si godine već s nama, uzdržavamo te, hranimo, dajemo tebi i maloj krov nad glavom...mislim....kako se uopće usuđuješ pitati takvo pitanje? To je krajnje bezobrazno.

Slušaj, kad on dođe, želim da mu se smješkaš i kud on okom, tud ti skokom, jel ti to jasno?  Možda mu se i svidiš. Bilo bi dobro da mu se svidiš - mogao bi te odvesti sa sobom.  Mogla bi vidjeti Ameriku, postati Amerikanka! (krajičkom okom primjećuje prozor)

Kako si ovo oprala prozore? Pa sve je mutno! Ovo moraš od početka! A ne bi bilo loše da ponovno potegneš pod - pun je prašine! Grozno!

 MILAN BEGOVIĆ: Oprostite, nadam se da ne smetam?

GRETA KRAUS-ARANICKI: O, gospodine ravnatelj, uđite, uđite. Koje iznenađenje!

MILAN BEGOVIĆ: Oprostite, nisam namjeravao doći, ali...vidite...došao sam vas obavijestiti da danas nemate pokus. Redatelj nam se razbolio. Vrućica, što li je...ne znam... (Ruži) A vi ste?

RUŽA: Ruža.

MILAN BEGOVIĆ (ljubi joj ruke): Drago mi je, gospođo Ružo. Oh...pa da...Sada se sjećam. Greta Vas je spominjala. Vi ste Zagorkina prijateljica, zar ne?

GRETA KRAUS-ARANICKI : Ja sam..ovaj...ja sam silno počašćena što ste došli čak do mene kako biste me obavijestili o probi. (odvlači ga od Ruže prema stolu) Molim lijepo, sjednite. Hoćete li štogod popiti?

MILAN BEGOVIĆ: Hvala lijepo, baš ste krasni. (vraća se do Ruže) Nego, Ružo, biste li Vi mogli zamoliti Zagorku da u Ženskom listu napiše nešto o našim novim predstavama. U "Cvijetu pred očima" naša je Greta, primjerice, zablistala. Mogla bi Zagorka nešto lijepo napisati, zar ne? Kakav je taj list?

RUŽA: Meni je izvrstan.

GRETA KRAUS-ARANICKI (ponovno ga odvlači od Ruže): Ma, Vas to ne bi zanimalo. Mnogo banalnosti i šunda na jednom mjestu. Same trivijalnosti.

(Pokazuje Ruži da ode, a Begovića posjeda za stol. Ruža bjesno odlazi iz sobe.)

MILAN BEGOVIĆ: A taj Vaš brat, o kojemu toliko govorite, kažete da je on također pisac?

GRETA KRAUS-ARANICKI : Da...da. Vrlo je uspješan. On Vam je otišao u Ameriku s prvim brodom da tamo potraži sreću. Moja mu je baka dala sve što je imala. Nikome nije ništa ostavila jer je htjela da on ode i uspije. I evo ga sada, vraća se...bogat i uspješan!

MILAN BEGOVIĆ: Zanimljivo. Kako ste ono rekli - Filip? Moram priznati da nisam čuo za njega. Zapravo od  suvremene američke književnosti jedino znam za Ernesta Hemingwaya. Jeste li ga čitali? (Greta niječe glavom)

Šteta. Fantastičan momak. Jedva sam došao do njegovih knjiga, ali vrijedilo je truda. Oborio me s nogu. Znate, kad smo već kod toga, nikad Vam zapravo nisam rekao da me Vaš glas također obara s nogu...on jednostavno očarava. Vi ste slavuj...Vi...a ne Milka. (Prilazi joj iza leđa)

GRETA KRAUS-ARANICKI (nelagodno): Joj...pa hvala...to je stvarno veliki kompliment.

MILAN BEGOVIĆ (zavodljivo): A Vaša Giovanna...pa to je nešto fantastično!

GRETA KRAUS-ARANICKI : Jooj, nemojte...malo mi je neugodno...

MILAN BEGOVIĆ:  Draga moja, pa Vi ste glumica! Vama nikada ne bi smjelo biti neugodno. Zahvaljujući Vama smijeh se ori u gledalištu, blagajna se puni i svi su sretni. Zar to nije divno? Nego, gdje Vam je suprug?

GRETA KRAUS-ARANICKI : Ah, ponovno je na putu. Nikada ga nema kad mi najviše treba.

MILAN BEGOVIĆ (obuhvaća je oko struka): Šteta. Trebao bi Vas čuvati - poput cvijeta....

GRETA KRAUS-ARANICKI (zavodljivo se odmiče): Ovaj...kako je Annerl?

MILAN BEGOVIĆ: Tko?

GRETA KRAUS-ARANICKI: Pa, Vaša supruga.

MILAN BEGOVIĆ: A, Annerl!  Izvrsno je. (rukama se približava njezinom struku) U Parizu je.

GRETA KRAUS-ARANICKI (prepušta se njegovom zagrljaju): U Parizu? Ah, kako bih ja voljela vidjeti Pariz.

MILAN BEGOVIĆ: Svugdje je lijepo, ali kod kuće je ipak najljepše. (ljube se)

FILIP KRAUS: O yes...sister...kod kuće je najljepše!

GRETA KRAUS-ARANICKI (nelagodno, odmiče Begovića i trči bratu u zagrljaj): Filipe! Konačno si došao!

FILIP KRAUS:  Hello, my dear! Kako je tu u domovina lijepo! Sve je nekako mirno i drukčije. (opaža Begovića)  O, pa ti imaš guesta. Drago mi je, ja sam Filip.

MILAN BEGOVIĆ:  Zadovoljstvo mi je. Ja sam Milan Begović. Također pisac.

FILIP KRAUS: O, the writer...pa to je sjajno!

GRETA KRAUS-ARANICKI: Milan  je ravnatelj kazališta, znaš. Moj šef. (sjedaju za stol)  Kako si putovao?

FILIP KRAUS:  Well, well, dobro je prošlo. Malo dugo, ali što se može. Sestrice moja, kako mi lijepo izgledaš. Zar ne, druže stari?

MILAN BEGOVIĆ: Greta je jedna od naših najboljih glumica. A da tek čujete njezin zvonki glas – božanstveno! (ispod stola se dodiruju nogama)

GRETA KRAUS-ARANICKI: Gospodine ravnatelj, pretjerujete. 

MILAN BEGOVIĆ: Kako vam je sestra skromna!  Nego, što ima u Americi?  Kakve su tamo glumice?

(Greta na to povlači noge u stranu)

FILIP KRAUS: Well, druže stari, nije loše. Tamo vam je jako popularno cabaret, znate.

MILAN BEGOVIĆ: Da, da. I ovdje također. Ali mislim na one prave, istinske umjetnice.

FILIP KRAUS: O, they're funny. Puno piju, kartaju, plešu božanstveno . E, a da vi samo čujete taj jazz... (pjeva jazz melodiju i pleše do kreveta, spotiče se i pada na krevet)

 Oprostite, malo sam se zanio. Nego, sister my dear, imaš li štogod za popiti? Znate, tamo u Amerika ta me prohibicija ubija. Trebam whiskey, skotch - bilo što.

GRETA KRAUS-ARANICKI: Imam rakije. Domaću travaricu iz Osijeka.  (odlazi po rakiju)

FILIP KRAUS: Nego, druže stari, rekao si da si pisac. Jesi li ikada bio u, kako se ono reče...crisis?

MILAN BEGOVIĆ: Crisis? Mislite u kreativnim krizama? Kako da ne! 

FILIP KRAUS: Vidiš, ja sam tražio inspiracija, nešto da me potegne, nadahne. Hodao sam po tim partijima, upoznavao svakakve žene i muškarce. Neke su bile vraški hot, if you know what I mean! Sve su mi se bacale pred noga...sve sam ...you know what...ali...nije to bilo to...pili smo yeah...party, party, party... a moja glava...empty. You know, potpuno empty.

MILAN BEGOVIĆ:  O da, dobro to razumijem.

FILIP KRAUS: Yeah...vidiš...i onda...na jednom takvom partiju, upoznam njega - Francisa Scotta Fitzgeralda. I on mi dala svoj novi roman - The Great Gatsby. Wow!  What a world! What a wonderful world! Počeli su mi se otvarati svjetovi - ljubavi, žene, iluzije, moć novca... I počnem pisati.

 Koji sjajan čovjek! Ali to nitko tamo ne razumije! Nitko ništa lijepo nije napisao.  Ja to ne razumijem! Ja to ne mogu razumjeti - ta kritika, ti kritičari...ta...ta...prokleta gamad! 

(ulazi Greta)

GRETA KRAUS-ARANICKI: Evo, rakijice.

FILIP KRAUS: Oprostite, malo sam se uzrujao.

MILAN BEGOVIĆ: Za našu Gretu - istinsku umjetnicu!

FILIP KRAUS: Za Gretu!

(nazdravljaju)

FILIP KRAUS : Tako plovimo dalje, kao čamci protiv matice, bez prestanka nošeni u prošlost. Koja genijalna rečenica…

MILAN BEGOVIĆ: Gatsby?

FILIP KRAUS (potvrdno kima glavom): A nitko ne razumije…Koja tragedija!

MILAN BEGOVIĆ: Najgore je piscu koji je neshvaćen. I sam sam to iskusio. Nazvali su moje pjesme bolesnom lirikom. Zamislite! No, ne valja se na to obazirati. Ljudi ne razumiju nas, istinske umjetnike. Mogu li posuditi tog vašeg Gatsbyja? Silno ste me zainteresirali.

FILIP KRAUS: Samo daj, druže stari. (on ustaje po knjigu i sudara se s Ružom koja nosi kolače)

GRETA KRAUS -ARANICKI:  Filipe, ovo je Ruža, znaš moja šogorica. Pisala sam ti o njoj.

FILIP KRAUS: O, yeah. Drago mi je. (Ruža ga pozdravlja kiselim osmjehom)

GRETA KRAUS-ARANICKI: Ruža ti je vrlo vrijedna. I fantastična je kuharica. I...isto kao i ti...voli čitati.

FILIP KRAUS: O yeah. Baš mi je drago. Nego, Ruža, ti imaš kćer? Gdje je mala?

RUŽA: U školi.

FILIP KRAUS (uzima s bakinog kreveta staru lutku) O, yeah. Naravno. Donio sam joj nešto. Sigurno će joj se svidjeti.

RUŽA (kiselim osmjehom): Puno hvala. Niste trebali.

FILIP KRAUS: Ma sitnica. Da imam više money, kupio bi vam nešto što me u Amerika potpuno oduševljava - zove se radio! To vam je stvarčica kroz koju se čuje glazba, ali i razne druge stvari.

GRETA KRAUS-ARANICKI: Znamo Filipe, znamo što je radio.

MILAN BEGOVIĆ (imitira Boženu Begović): "Halo, halo, ovdje Radio Zagreb", tako se prošle godine iz te spravice čuo božanstveni glas naše Boženice...eh... ali koliko ga ljudi ima...pedesetak, ne više.

(Ruža odlazi)

GRETA KRAUS -ARANICKI: Ma pustite te novotarije! Što će nam to! Treba slušati živu riječ u kazalištu, a ne tu preko nekih strojeva. Nego, Filipe što misliš o našoj Ruži?

FILIP KRAUS: Ruži? Aha Rose. Što da mislim?

GRETA KRAUS-ARANICKI: Pa je li ti lijepa?

FILIP KRAUS: Lijepa? Yeah, it's ok. Nice.

GRETA KRAUS-ARANICKI: Pa, bi li je poveo sa sobom?

FILIP KRAUS: What? Kako to misliš? Ja imam svoju Phoebe. (obraća se Begoviću) Druže stari, da vidiš kakva je mala zvjerka!

MILAN BEGOVIĆ: Uf, da, mogu zamisliti. Nego, ja sam se već previše kod vas zadržao, a vi ste sigurno i umorni. (ljubi ruke Greti) Greta, vidimo se sutra na probi.

GRETA KRAUS-ARANICKI (bjesna je na Filipa, pa je usiljeno pristojna prema Begoviću): Naravno, gospodine ravnatelj. Hvala Vam što ste me posjetili.

MILAN BEGOVIĆ (rukuje se s Filipom): Filipe, silno mi je drago da sam Vas upoznao.

FILIP KRAUS: I meni, druže stari. I meni. Čekaj, čekaj, evo Gatsbyja - kad pročitaš, javi mi što misliš!

MILAN BEGOVIĆ: Svakako, svakako! (uzima knjigu i odlazi)

GRETA KRAUS-ARANICKI (bijesno): Ja tebe ništa ne razumijem! (oponaša ga) Meni je ovo, meni je ono...ja sam ovo...ja sam ono...

Pa otkako si došao, samo slušamo o tebi. Ružu nisi ni pogledao kako treba, mene nisi ni pitao:"Draga sestro, kako si? Treba li ti možda novaca?" A treba mi! Nas je ovdje četvero! Četvero! Ruža ne radi. I baš bi mogla...otići  s tobom. I baš bi mi mogao nešto i dati...je li...vratiti bar malo imetka od bake.

FILIP KRAUS: What? O čemu ti to pričaš? Kakvog imetka? Pa baka je meni dala novac, ne tebi. Uostalom, ja više nemam money.

GRETA KRAUS-ARANICKI: Kako nemaš? Razmećeš se tu partijima, glamurom, šampanjcima...Napisao si i da auto voziš. Pa kako onda nemaš?!

FILIP KRAUS: Yeah, my dear. Život u Amerika je skup...osobito na visokoj nozi...ako želiš biti dio teama, moraš imati...a osim toga, moja Phoebe ti je jako lijepa...ali i jako skupa, znaš. 

GRETA KRAUS-ARANICKI: A ja? Ja sam glumica. I ja bi trebala imati novaca za partije, haljine... a nemam ništa. I ja isto trebam. 

FILIP KRAUS: Znaš, sister, ostavimo teške  teme za sutra. I'm so tired. Good night! (odlazi)

GRETA KRAUS-ARANICKI : Škrtac!

 

(Praunuci se vraćaju do bake Nere, ona nastavlja pripovijedati.)

BAKA NERA: Ujak Filip je otišao i nikada nije saznao da je postao glavni junak u novoj drami stričeka Milana -  Amerikanska jahta u splitskoj luci. E, čudan je taj život!

A zakaj vam ja sve to pripovedam? E, pa  vidite, moja vam se mamica taj dan tak jako naljutila na tetu Gretu, spakirala je naše stvari, došla po mene u školu i mi smo ponovno završile na ulici. Gospon Milan nam je za prvo vreme dao sobicu u kazalištu, a mama je uskoro našla zaposlenje u jednom dućanu i sobicu za nas dvije pored dućana. (stanka, okreće list albuma)

A, evo ga! Pitali ste me kak sam upoznala dedu. Poglete, kak je bil zgodan. (pokazuje im fotografiju) To vam je bilo 1937. Imala sam dvadeset godina i radila sam u kazalištu.

 

(Igru preuzimaju  Juraj, Laura, Pia, Petra, Katarina i Tomislav. )

 

 

IRMA MAČEK: I vidite, onda sam mislila da kad ona padne na koljena, da me netko polije s vodom, onako da se vidi kako sam sva uplakana.

BRANKO GAVELLA: Gledaj, dijete drago...Svaki glumac treba zračiti, zračiti.Vidiš, direktno glumac ne može djelovati na publiku, ali on djeluje na publiku djelujući na svog partnera. Razmeš?

Dakle, tvoj je partner gore. Moliš ga za pomoć. Ajde, da vidim što si zapamtila.

IRMA MAČEK (klekne i raširi ruke, karikira): Moooolim te! Molim te!

BRANKO GAVELLA: Ne, ne, ne...ne tako! Raširi ruke...osjeti to..organski.

(Irma ponavlja na isti način.)

BRANKO GAVELLA: Nije dobro. Nije dobro! Mora ići iz tebe, moraš zračiti! Razmeš? Gledaj, pozornica ti je duhovni prostor. To je prostor koji odjekuje prazninom na naše male svakodnevne događaje i sudbine...Osjeti to! Raširi se!

IRMA MAČEK: Ja  uopće ne razumijem što vi želite od mene. Vama nikada ništa nije dobro.  A vidite, ja taj lik uopće ne zamišljam tako...Baš sam vam mislila predložiti...(prekida je Bela Krleža)

BELA KRLEŽA: (Irmi) Mila moja, ne trudi se. Mislim da ti jednostavno ova uloga nije legla.  (Gavelli) Branko, ne može ona igrati u Fricovom komadu - čak ni tu jadnu prosjakinju. Jednostavno nije tip za to. Ti znaš kakvi tipovi dolaze u obzir, a i iskreno, mala mi uopće nije simpatična.

IRMA MAČEK (ljutito): A ti si kao simpatična! (odlazi)

BELA KRLEŽA: Gle, još je i bezobrazna.

BRANKO GAVELLA: Ma mala ima ono nešto. Mogla bi.

BELA KRLEŽA: Branko, daj se zbroji. Što to ona ima? Daj molim te. Ove su mlade, što bi htjele biti glumice, najbolje. Imaju neke svoje ideje, ništa ne slušaju, misle da su bolje od nas. Grozota!

BRANKO GAVELLA: Opet kasniš.

BELA KRLEŽA: Oprosti, mili. Ma dobila sam pismo od Frica. Zamisli, toliko je bio nezadovoljan režijom, da će sad na kraju on sam režirati. Iskreno, mislim da ti to on ne može. Znaš kako je živčan.

BRANKO GAVELLA: Ne zna on što to znači natezati se s tehničarima, scencima...On misli da je kazalište samo njegova riječ i glumac. Da bar!

BELA KRLEŽA: Ali tu je stvar i vremena i novca. Ostaje još mjesec dana duže. A ti znaš što znači živjeti u Beogradu - pa to će ga sve koštati najmanje 15 000 dinara.

BRANKO GAVELLA: 15 000?  Za Ledu ne bih riskirao te novce. Nego, jesi naučila tekst?

BELA KRLEŽA: A onda i ona nepodnošljiva, kako se ono zove, Markovac mislim. Pa ta samo izaziva skandale.

BRANKO GAVELLA: Ajde, odi na svoju poziciju.

BELA KRLEŽA: A ti znaš da on ima i išijas. S takvim išijasom biti na probama u onom hladnom parteru, pa to je strašno! Za što? Može zaraditi najviše 3000 dinara.

BRANKO GAVELLA (nervozno): Da, da...idemo sada. Vrijeme nam leti, a mene dečki čekaju u Kvaku.

BELA KRLEŽA: U Kvaku? Pa čekaj, večeras Anka priprema svoj koncert i poslije toga ples. Obećao si da ćeš mi praviti društvo.

BRANKO GAVELLA: Oprosti. Ne mogu. Obećao sam Falleru da ću doći. Moram konačno vidjeti tog njihovog kvakačkog Otella.

BELA KRLEŽA: Pa ne možeš mi to raditi! Meni treba savjet. Treba mi pomoć. Kako da Fric shvati da se vodi u propast? Pa ovi izbačeni glumci i redatelj će ga razapeti. Ne..ne...ti moraš sa mnom Anki. Trebam se smiriti.

BRANKO GAVELLA: Bela dušo, molim te, nemamo vremena. Krenimo s probom.

BELA KRLEŽA: Gdje mi je bunda? Gdje mi je bunda? Ona mala divljakuša mi ju je sigurno uzela. Ove mlade što nam se tu vucaraju su nepodnošljive!

BRANKO GAVELLA: Kreni bez bunde. Samo kreni.

BELA KRLEŽA: Kako da krenem bez bunde? Pa moj se cijeli lik temelji na toj bundi!

BRANKO GAVELLA: Slušaj, podloga umjetničkom djelu je iskrenost doživljaja. Doživljaj, a ne prokleta bunda!

BELA KRLEŽA: No, o čemu ja drugom pričam? (tek sad ugleda Neru) Što ona radi ovdje? Ti znaš da ja ne volim suvišne na svojim probama!

BRANKO GAVELLA: To je Nera. Naša šaptačica. Znaš i sama da uvijek zaboraviš tekst.

BELA KRLEŽA: Ja? Nikada! Što ti pada na pamet! Mislim Branko, ja sam sad stvarno previše uzrujana da išta radim. Prvo Fric...onda ta bunda...sad i ova mala...mislim što je previše, previše je! (odlazi)

BRANKO GAVELLA: Tako je. Što je previše, previše je. Odoh ja u Kvak. Gospođice Nera, vidimo se sutra. (odlazi)

(ulaze mlade glumice Irma Maček i Katarina Horvat)

IRMA MAČEK: (bijesno imitira Belu): " Što je previše, previše je. Gdje je moja bunda."

KATARINA HORVAT (smije se i oponaša Belu): "Ja sam previše uzrujana. Gledajte me kako sam jadna jer mog Frica nema...nitko mi ne poklanja pažnju."

IRMA MAČEK: Ne mogu je podnijeti! Upropastila mi je probu ! Baš sam mu htjela iznijeti svoje ideje, pokazati mu kako sam dobro napravila ulogu i ...

NERA: Jel ga se bojiš?

IRMA MAČEK: Koga?

NERA: Pa Gavelle.

IRMA MAČEK: Onako...možda malo. Htjela bih da me uoči, da prepozna moj talent. Ne kužim kako to do sada još nije vidio. 

KATARINA HORVAT: Pa naravno da nije, kad je slijep! Neke zvijezde previše sjaje! (pogleda prema Nerinim papirima i vidi nacrtana srca) Heeeej, a za koga su ova srca?

NERA: Pa...ovaj...ma nije bitno.

IRMA MAČEK: Gle, kako se zacrvenila!

KATARINA HORVAT: Nera, pa ti si se zaljubila! Daj, reci u koga?

NERA: Ne znam...ne znam kako se zove.

KATARINA HORVAT: Kak ne znaš?

IRMA MAČEK: Pa gdje si ga vidjela?

NERA: Došao je tu. Sat vremena prije tvoje probe. Razgovarao je s Brankom. Novinar je.

KATARINA I IRMA: Novinar?

FRANJO FUČEK: Oprostite, moje dame, što vas smetam, trebao bih doktora Gavellu.

IRMA MAČEK: O, on vam je upravo otišao. A vi ste?

FRANJO FUČEK: Oprostite, baš sam nepristojan. Ja sam Franjo Fuček. Ljubim ruke.

KATARINA HORVAT: A zašto trebate gospodina Gavellu?

FRANJO FUČEK: Dogovorili smo se za intervju. Ja sam novinar, znate.

IRMA MAČEK: Novinar, velite. Redatelj je upravo otišao, ali vi biste mogli napraviti intervju s nama. Mi smo vam, znate, mlade, uskoro vrlo uspješne glumice. 

FRANJO FUČEK: O, drago mi je. Pa, vidite, nisam planirao. Ali, dobra ideja.

KATARINA HORVAT (gura Neru u prvi plan) : Imam vam ja još bolju ideju. Naša Nera vam zna mnogo vrlo zanimljivih priča o našim uspješnim ženama. O njima svakako treba više pisati. A nas dvije vas sada moramo pozdraviti jer žurimo na zabavu kod Anke Gvozdanović. Zar ne, Irma?

IRMA MAČEK: O, da, da. Svakako. Nera će vam dati materijala za mnogo članaka. Lijep pozdrav, gospodine Franjo. (odlaze)

FRANJO FUČEK: Ljubim ruke, moje dame. 

NERA: Pa da. Kad ste već tu, mogla bih vam primjerice ispričati priču o Anki Barbot Križman. Genijalna pijanistica! A zamislite, nikada nije mogla ostvariti karijeru koju je dosegnuo njezin brat. Samo zato što je žena!  Franjo je u Berlinu postao koncertnim majstorom, a Anka jedna od najuglednijih učiteljica Hrvatskog glazbenog zavoda.

FRANJO FUČEK: Pa dobro...i to je nešto.

NERA: Razmišljate kao svaki muškarac. Žena se nikad ne smije buniti, ne smije tražiti više! A molit ću lijepo, zašto ne? Zašto mi ne bismo mogle biti poput vas?

FRANJO FUČEK: Pa...

NERA: Nema pa...Dosta mi je tog pa!

FRANJO FUČEK: Ne, ne, nisam ništa loše mislio. Hoću reći, mislio sam reći da mislim kao i vi. Ja sam na vašoj strani. Baš ste me zainteresirali za žensku stranu Zagreba. Sigurno ću o tome pisati. Nego, vaše su prijateljice otišle na zabavu kod Anke Gvozdanović. Kako je tamo?

NERA: Prekrasno! O tome biste isto mogli pisati. Hoćete sa mnom?

FRANJO FUČEK: Ako nije problem, rado bih vam se pridružio.

NERA: Naravno da nije. Krenimo. (primi Franju pod ruku i odlaze)

 

(Vraćaju se do bake Nere koja nastavlja pripovijedati.)

BAKA NERA: I tak smo otišli na zabavu kod Anke, plesali celu noć...uf, kak je bilo lepo...A zatim smo se nalazili u Kazališnoj kavani svaki dan...Poslije toga smo se znali šetati Zrinjevcem...i tak... na kraju smo se i oženili.

(okreće stranicu albuma)

Eh...a onda je došao rat...i ...glad...ah...bolje se toga ni ne sečati…

(okreće stranicu albuma)

A, evo ga! 4.6. 1947. na moj trideseti rođendan rodila se tvoja baka (pokazuje jednoj praunuci) i tvoj djed (pokazuje jednom praunuku).  To mi je bio najbolniji, ali i najljepši rođendanski poklon.

A deset godina nakon toga, došao mi je i poklon iz škole u kojoj sam radila kao nastavnica hrvatsko - srpskog jezika.

(Praunuci ponovno nastavljaju igru.)

 

NERA: Franjo, Franjo! Zamisli, stavili su me na listu čekanja za nove stanove kaj se grade preko rijeke! Konačno ćemo imati stan kakav zaslužujemo!

FRANJO: Molim? Stan preko bare? Zaboravi! Pa tamo je štakornjak! Kaj bumo živeli sa štakorima?

NERA: Jesi ti videl kak to lepo zgleda? Odavno ti to nije onak kak je bilo - nema više potleušica, nema više ni korova. Pa gde ti živiš?! Holjevac nam već pet godina gradi mesto za stanovanje.

FRANJO: Nama? Nama sigurno ne! Ja tam ne idem i točka. Meni je tu sasvim lepo.

NERA: Kaj, nas četvero u jednoj sobici?! Da, baš nam je lepo...i još moja mama u drugoj...E pa vidiš, ja više tak ne mrem! Ne mrem. Meni treba zraka! Treba mi prostora. Hoću biti tam, udisati onaj predivan zrak...gledati u rijeku.

FRANJO: Kaj ima tamo neka birtija? Nema! Dakle, ne idemo.

NERA: Jasno. Tebi je sve u birtijama. Pa, ionak si više u birtiji, nego na poslu! Uostalom, vjerujem da bu i one skoro osvanule. Joj, to bu tak lepo...baš se veselim. Nadam se da bumo dobili neki lepi, veliki stan.

FRANJO: Da...super. Još nek bude visok kak ona grdosija na Trgu, pa da odmah mogu skočiti sa zadnjeg kata da to ne gledam.

NERA: Koja grdosija?

FRANJO: Pa kaj nisi čula? Sve novine bruje o tome danima.

NERA: Je, kad ja stignem čitati novine. No, o čemu se radi?

(dolazi  kćer Mirjana)

MIRJANA: Mama, tata boook! Joj, vidla sam kaj delaju na Trgu?

NERA: Kak si to vidla? Kaj nisi bila u školi?

MIRJANA: Joj mama, bila sam. Ali poslije škole išla sam u PIK. Znaš da ponedjeljkom  imam glumu. Vraćali smo se s tetom Boženom doma i vidjeli pravu gungulu...

(svi praunuci dolaze na scenu i glume građane)

GRAĐANIN 1: Ovo je strašno! Prestrašno kaj nam delaju od Zagreba!

GRAĐANKA 1: Pa ne bu valjda to bilo tako visoko?!

GRAĐANIN 2: Gospođo, to vam je sad u modi - svuda u svijetu niču visoke zgrade.

GRAĐANKA 2: Pa kaj nisu dosta 4 kata, ajde pet...ali, kol'ko su ono rekli da ih bude?

GRAĐANIN 2: Šesnaest gospođo.  Bit će to najviša zgrada u cijeloj Jugoslaviji. A možda čak i šire. Vidite kako smo napredni.

GRAĐANIN 3: Ma kaj smo napredni! Taj Holjevac stvarno nema pametnijeg posla! Hoće od Zagreba napraviti New York. Kaj god!

GRAĐANIN 2: Gospon dragi, kak vi pojma nemate! Ovaj neboder grade naši najbolji arhitekti i uvjeren sam da će dati najbolje od sebe.

GRAĐANKA 3: Ja sam uvjerena da propadamo. Ste čuli da su nam i Velesajam pomakli? Tam prek Save. A sad još i ovo!

GRAĐANKA 4: Joooj, a kol'ko bumo dugo morali slušati ovo drndanje? Jel vi znate da oni i noću rade? Ne daju poštenom svetu ni spavati! To su sve sami norci i bedarije!

POJEDINI GRAĐANI: Prav velite! Norci i bedarije.

 (odlaze baki)

 

MIRJANA: Sami norci i bedarije.

FRANJO:  Potpuno se slažem s tom ženom. Bolje da se tim novcem izgradio još koji vrtić ili škola. Pa mi imamo sve više učenika, a škola je sve manje.

NERA: Za sada. Ali preko Save, kamo ćemo uskoro otići, bit će i vrtića i škola i birtija i svega kaj vam srce zaželi.

MIRJANA: Kakve Save? O čemu ti to pričaš?

NERA: Mirjanice, zlato, selimo se. I to uskoro! Idemo prek Save u one predivne nove zgrade.

MIRJANA: Čekaj, ti se šališ? Pa ja ne idem iz ovog kvarta nikada! Si čula?! Kak bum na glumu, ak ću živjeti tak daleko...u selendri nekoj.

NERA: Ma dušo, kakva selendra. Pa to ti je isto Zagreb!

MIRJANA: Je, moš misliti...e ja u takvom Zagrebu ne želim živjeti. Hoću ostati tu i točka. Kaj nam fali ovdje?

NERA: Pa tebi recimo fali soba. I bratu ti fali soba. A meni definitivno fali soba!

MIRJANA: Tata, daj je urazumi! Nećeš valjda pristati na to?

NERA: Gledajte, vi nemate kaj pristati ili ne. Škola mi je taj stan dodijelila i ja ga ne mislim sam tak pustiti i točka!

MIRJANA: Dobro, onda ti odi sama, a tata, Brankec, baka i ja ostajemo tu...i točka!

NERA: Mirjana, kak se ti to razgovaraš? Idemo - u sobu!

MIRJANA: Nije fer! Sad sam ja kriva za nešto što si ti zaribala!

NERA: Franjo, kaj sjediš tu i šutiš? Pa učini nešto! Ne može se tak razgovarati s roditeljima.

FRANJO (blago): Tako je. Mirjana dušo, ne možeš tako razgovarati s mamom. Odi u sobu i ne pojavljuj se, (šapne joj) dok se mama ne ohladi. (Mirjana oraspoložena odlazi)

NERA: Znaš Franjo, ja tebe uopće ne razmem. Ti si kao neki novinar. Morao bi imati napredne misli, misliti na budućnost - svoje dece prije svega. Kaj se dogodilo s onim Francekom iz Kazališne kavane koji je s oduševljenjem slušao moje priče o naprednim ženama, s kojim sam satima razgovarala o filozofiji, književnosti. (uzdahne) Mi se selimo i točka.

 

FRANJO: Ak ti tak veliš, onda bu tak i bilo. A ja ti sad idem.

NERA: Kaj opet u birtiju?

FRANJO: Da. Al onu na Trgu.

NERA: Onu skupu?

FRANJO: Da, dušo. Danas je veliki dan - gledat ćemo tekmu na televiziji! Zamisli - izravno iz Maksimira! Živjela tehnologija!

NERA: Aha, sad je odjednom tehnologija dobra.

FRANJO: Pozval bi te s nama, ali...ali, to se tebi ne bi sviđalo. A i sigurno ne bumo našli mjesto za sjedenje. A i tam su ti sami muški, znaš. (daje joj poljubac u obraz i odlazi)

NERA: Nemoj mi samo reći muški sport. Nemam ja vremena za te gluposti! Sam da znaš - televizija u moju kuću nikad neće ući! (poziva ga) Franjo! Franjo!

Već si otišel. A htela sam ti reći da sam...trudna. Trudna i sama.

 

(Baka Nera ponovno pripovijeda, a igra se nastavlja.)

BAKA NERA: Televizija je ipak ušla u našu kuću - i to skoro deset godina poslije. I nijedna se tekma nije propuštala.

(Ulazi Franjo s prijateljima na scenu. Navijaju.)

FRANJO: Ajmo dečki! Ajde!

MIRKO: Ak ti misliš da će pobijediti Engleze, stvarno si lud!

ŽELJKO I JURAJ: Idemoooooo!

MIRKO: Ajde Škoriću, brže trči!

ŽELJKO: E mali, mali, tko je tebe u nogomet poslao?!

JURAJ: Kak se zove ova četvorka?

FRANJO: To je Ramljak!

SVI: Toooo!!!! Goooool! Čerček, majstore!

(baka Ruža sjedi za stolom sa susjedom Mirom i Nerinom prijateljicom Ljiljanom)

LJILJANA: Baka, a gdje je Nera?

RUŽA: Joj, drago dete, ne bi znala. Ona ti furt dela. Ujutro je u školi, onda drži instrukcije, onda opet nekam trči. Po cele dane je nema. Otkako smo se preselili prek Save, nikoga nikada nema doma.

MIRA: Pravo veliš, Ružice moja. Ovi mladi nikad nisu doma.  U moje vrime nije tako bilo – cure su trebale biti kuš i u kući. Znaš kako se doli kod mene kaže:" Sjedi kućo kraj kamina, o teb nema zla spomina." A gle ih sad!

RUŽA: Miro, Miro nemoj tak. Gde bi nas dovelo to tvoje razmišljanje? Vidiš kak je naša Milka aktivna. Treba pokazati da su žene kak muški i u politici i u svemu.

MIRA: Ah, jadna Milka. Valjda kad tako rano ostaneš bez majke i imaš tako težak život, naučiš se i boriti. Nije to lako, Ružo moja. Nije. (ustaje sa stola) Moram ić kuvat ručak, skoro će moji doć doma. Vidimo se.

(Nera je u to vrijeme s prijateljicama. Vrlo je potresena.)

LUCIJA: Ne razmem? Zakaj?

DORA: A ti se isto svugde guraš.

NERA: Ne mogu. Ipak ja učim tu djecu nečemu.

LUCIJA: Jesi čula da je i Krleža zbog toga maknut iz Komiteta.

BOSILJKA: Svi su maknuti.

DORA: Kaj nisi mogla držati jezik za zubima?

NERA: Ne, nisam. Jer da svi čkome kak vi, sad bi sve bile domaćice s gomilom dece, vjerojatno nepismene. Kaj dobivaš šutnjom? Niš. Stojim iza te Deklaracije i ne sramim se toga. Stojim iza svega kaj su ti naši veliki profesori tam napisali.

BOSILJKA: Baš su veliki! Si čula da su svi izbačeni iz Saveza -  i Mihalić i Šegedin i Hećimović – sve velike glave

NERA: Ma fučka mi se za Savez! Kaj nam je taj Savez dal! Znaš kaj, možda bolje da mi je dal otkaz, nego da pognute glave radim i šutim.

DORA: Šššš...čkomi....misli na djecu.

NERA: Misli na djecu, misli na djecu! Oni su već dovoljno odrasli da se mogu brinuti sami za sebe. Ak treba ići u rešt, bum išla. S ponosom.

DORA: Znaš kaj, mislim da je najbolje i za tebe i za mene da se neko vrijeme ne viđamo. Bumo na kavicu kad se sve malo stiša, može? (poljubi je) Pamet u glavu. (odlazi)

BOSILJKA: I ja moram kuhati večeru...

NERA: O, pa ti kuhaš? Otkad to?

BOSILJKA: Pa, evo. Od nedavno. Nazvat ću te kad se sve malo stiša. (odlazi)

PETRA: Baš si luda! I ta tvoja Deklaracija je luda! Šta vi svi hoćete? Kakvu bi vi ravnopravnost? Meni ništa nije jasno. Samo znam da ti ne želim biti u koži. Ne zovi me više. Ne želim zbog tvojih ludih ideja sebe i obitelj dovoditi u opasnost. Zdravo!  (odlazi)

(U Nerinoj kući dečki pjevaju i slave pobjedu Dinama nad engleskim klubom Leeds United. Nera ulazi u sobu i gasi televizor.)

NERA (prvo tiho, a onda sve glasnije): Van....svi van...jel me čujete rekla sam vaaaan!

FRANJO: Dušo, što ti je?

(Nera odlazi skinuti kaput.)

JURAJ: Došla je žena zmaj!

MIRKO: Mene moja ne smije ni ružno pogledati. Ženska mora znati gdje joj je mjesto. 

JURAJ: Je, slažem se.

NERA: Još ste tu?! Ak se smjesta ne maknete, zovem policiju!

FRANJO: Znate kaj dečki, ajmo si mi vani negde spiti gemištek i proslaviti kak spada!

FRANJINI PRIJATELJI: Može!  Idemo! (dečki izlaze i pjevaju Dinamo! Dinamo!)

FRANJO (Neri): A kad se vratim... ti i ja...ti i ja bumo još... razgovarali...ne mreš me tak sramotiti pred dečkima! To ti ne dopuštam.

NERA: Daj Franjo, beži. Pusti me na miru.

MIRJANA: Mama, pa pobjedili smo Engleze! Heeej! Pa danas je dan velikog slavlja! Ne smiješ biti tak smrknuta!

NERA: Mirjana, beži u sobu.

LJILJANA: Jesi dobro?

NERA: Rekla sam van svima. To vrijedi i za tebe.

LJILJANA: Zašto si takva? Čekala sam te tu dva sata. Mogla si mi javiti da ne dolaziš. Tvoja me mama udavila s pričama o partiji.

NERA: Bar si nekaj pametnoga čula.

LJILJANA (ljutito): Bok! Baka Ruža, hvala vam što ste mi pravili društvo. Do viđenja!

(izlazi)

BAKA RUŽA (Neri): Dođi mila! (Nera sjedne do bake Ruže, zagrle je i Ruža i Mirjana)

 

(Vraćaju se do bake Nere, ona nastavlja priču.)

BAKA NERA: Mamica moja...Ona me zapravo jedina razumjela. Tak je bila otvorena prema svemu i prema svima. Čak je potegnula neke svoje stare kazališne veze i ja sam ponovno radila kao šaptačica. (tužno uzdahne i okreće novu stranicu albuma)

A joj...već smo tu...gle, ovo je tvoja mama!

DORA: Ova beba?

BAKA NERA: Da. Moja prva unučica!

DORA: Kak je slatka. Kad je to bilo?

BAKA NERA:  1977.  Burna godina u svakom pogledu. Ti su diskači dedu i mene doveli do ludila...

 

(Praunuk i praunuka koji su glumili Neru i Franju sjede na kauču i gledaju televiziju.)

NERA: Isuse Bože! Isuse Bože, pa to nije istina! Pa on je još dete...kol'ko mu je...

FRANJO: 43 godine...43 godine i 43 tone tableta!

NERA: Pa zakaj...zakaj ta jadna deca to rade? A tak je bil lep i drag!

FRANJO: Je...i bez nasljednika...(zagrli Neru i počne pjevati Are you lonesome tonight, Nera ga prekine)

NERA: Znaš Franjo, ja se tak jako brinem za ovu našu decu. Nikak mi se ne sviđa to kaj oni delaju, gdje izlaze...

 FRANJO: Gdje su uopće naši?

NERA: Kaj ja znam. Ne mreš ih više niš ni pitati, odmah kriče. Ja se tak bojim da si oni isto nekaj ne uzimaju.

(Sve praunuke se ustaju i glume Mirjanine prijateljice)

MIRJANA: Ovo je najbolji film svih vremena! Koji zakon!

KATARINA: A on...kak  je zgodan!

LAURA: Ja bi si ga doma odnijela.

MAJA: Sorry cure, već je zauzet.

LAURA: Da, ali ne s tobom!

MIRJANA: Ipak nekaj kod njega ne štima...one visoke cipele mu nikak ne stoje!

IVANA: A kak se on ono zove?

SVE: Pa John Travolta!

MIRJANA: Nego cure, hoćemo zapaliti jednu?

(Mirjana mota joint, dolazi njezin brat Tomislav.)

TOMISLAV: Kaj je pankerice? Kaj radite?

MIRJANA: Seljačino, nismo mi pankerice. Mi smo hašomanke!

(Cure prilaze Tomislavu, gledaju ga s obožavanjem i svaka položi dlan na njegova ramena ili prsa.)

KATARINA: Joj, kak ti je sladak brat.

MIRJANA: Kaj ti vredi kaj je sladak, kad je glup ko stup.

TOMISLAV: Mama će te ubiti ak sazna. To ti je jasno.

MIRJANA: Daj, ne pametuj. Odi tamo svojim šminkerčićima.Pusti nas na miru.

KATARINA: Nama ne smetaš.

IVANA: Bile smo na Groznici subotnje večeri, znaš.

MAJA: Ak hoćeš, možemo zajedno ići u kino. Samo ti i ja.

SVE (u isti glas): Možeš i sa mnom.

(Tomislav ih odmiče od sebe.)

TOMISLAV:  Sorry cure, ne palim se na hašomanke. Ali, ak hoćete, dođite danas u Kulušić. Puštam mjuzu u čast The Kinga!

MIRJANA: Daj, ostavi nas na miru s tim razvodnjenim pjesmuljcima...bilo mu je i vrijeme da umre.

TOMISLAV: A ti se ostavi tih mračnjaka! Pogledaj se - imaš trideset godina, a vucaraš se tu po klupicama s jointom u ustima! Žalosno sister... Ajde hašomanke, vodim vas na rock'n'roll!  I povedite sa sobom tu narkomanku.

MIRJANA: Nisam narkomanka!

MAJA: Daj se Mary opusti...Sex, drugs and rock 'n' roll...

(Sve cure osim Mirjane slijede Tomislava i sjednu do bake Nere kako bi slušale njezinu priču. Mirjana ostaje na kauču sama. Prilazi joj Tomislav.)

TOMISLAV: Dobro, kaj je tebi? U zadnje vrijeme se ponašaš totalno čudno. Kaj ne kužiš da se uništavaš? Završit ćeš na kraju ko Presley ili Janis ili...

MIRJANA: Ja nisam narkomanka.

TOMISLAV: Slušaš samo narkomane, vjerojatno i živiš kao oni.

MIRJANA: Joint nije droga.

TOMISLAV: Mo'š si misliti kak nije. Svi smo mi idioti kaj mislimo da je, jedino si ti najpametnija na svijetu! Pa daj se pogledaj!

MIRJANA: Ja nisam narkomanka! Janis je bila na žutom, ja samo popušim tu i tamo koju...niš posebno...uostalom, ova mi je zadnja.

TOMISLAV: Opa! Kak to? Nisi valjda večeras doživjela prosvjetljenje? 

MIRJANA (tiho, više za sebe): Trudna sam.

TOMISLAV: Kaj si?

MIRJANA: Čul si me. Nego...Jel mi možeš posuditi kaj love...ono prave love?

TOMISLAV: Ne kužim.

MIRJANA: Daj se ne pravi blesav. Hoću se toga riješiti. Jel mi možeš kaj posuditi ili ne ?

TOMISLAV: A tko je otac?

MIRJANA: Kaj ja znam. Tulum je fakat bio lud i ne sjećam se baš svega.

TOMISLAV: Ne mogu vjerovati! Ja ovo ne mogu vjerovati! Ti čak ne znaš ni s kim si spavala!

MIRJANA (više za sebe): Bilo je ludo...ono vrhunski...

TOMISLAV: Ti si luda! Neću ti nikakve novce posuditi ni dati...Nek ti Janice pomogne! (ljutito odlazi)

MIRJANA (ironično i očajno) Fala buraz!

(Ostaje na sceni sama i pjeva za sebe "A šta da radim", prilaze joj Hus i Johnny Štulić.)

ŠTULIĆ: Opa...što ovako lijepa cura radi sama u ovaj kasni sat?

HUS: Hoćemo je razveseliti? (pjevaju i plešu oko nje) "Hajde mala dođi u moju sobu, imat ćemo privatan bal/ Šteta bi bila da propadne stvar, kad kažeš da smo tako dobar par!"

ŠTULIĆ: Hus, svaka ti čast! Stvar je legla ko naručena!

HUS: A jok, ti si!

 (Mirjana i dalje pjeva svoju pjesmu "A što da radim", Štulić je sluša.)

ŠTULIĆ: A što da radim, kad odu prijatelji moji...super zvuči! Pa ti si prava poetesa. Kak se zoveš?

MIRJANA: Daj me pustite na miru!

ŠTULIĆ: A što da radim kad odu prijatelji moji ...Wow, pa od ovoga bi mogla nastati prava pjesma. Hoćeš sa mnom osnovati bend?

MIRJANA: Miči se.

HUS: Hej, Johnny, tek si došao, a već nas napuštaš. I to zbog komada. Ne može to tako.

ŠTULIĆ:  Kaj misliš, jel djevica?

HUS : Sumnjam.

ŠTULIĆ: Znaš kak Heine naziva djevicu? (Hus odmahuje glavom) Azra.

HUS: Zvuči turski.

ŠTULIĆ: Pa to i je tursko ime – znači nevina. Znaš, kad si malo bolje razmislim, Azra mi puno bolje zvuči nego Parni valjak.

HUS: Johnny, nećemo se vrijeđati.

ŠTULIĆ: Ali stvarno. Ne mreš reći da nije tak.

HUS: Johnny, pazi što pričaš.

(Počnu se prijateljski naguravati i tako odlaze sa scene.)

MIRJANA (i dalje sjedi na klupi, očajno, za sebe): Azra... „Kazuj robe, otkuda si, iz plemena kojega si? Ja se zovem El Muhamed, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube“.

Ubit ću se...to je jedino što mi preostaje...

(Pia koja glumi Mirjanu promijeni raspoloženje, promijeni odjeću i veselije nastavi pripovijedati.)

MIRJANA: Kako je život nevjerojatan - prije deset godina moja se baka htjela baciti s mosta. Imala je trideset godina, bila je trudna, bez perspektive, bez budućnosti. No, kad se Marta rodila, a to je moja mama - sve se promijenilo. Mama joj je puno pomagala, čak i baka Ruža koja je imala već osamdeset godina. Ali, izgledala je kao zmaj! A kuhala je božanstveno! A zahvaljujući svom divnom tati, moja je mama našla posao iz snova i najbolje prijateljice na svijetu!

(Pia ponovno igra ulogu svoje bake Mirjane, a druge dvije praunuke ulaze u scenu i igraju se Mirjaninih prijateljica.)

VESNA: Cure moje, ja vam se moram pohvaliti - moja je Lenka nastupala u Indoševoj predstavi!

MARINA: Indoševoj? Jel to bilo čemu? Što god da sam gledala od te Kugle glumišta, meni to ništa nije bilo jasno.

VESNA: Iskreno, ja ti to ništa nisam razumjela, ali Lenka je bila fantastična.

MIRJANA: O čemu se radilo?

VESNA: Pa to ti baš i ne znam reći...Niš ti nisu pričali, sam su ti išli ovak gore -dole, gore - dole... Indoš ti je sav u nekim cijevima, a moja ti se Lenkica ispred njega njiše i njiše...

MARINA: A kak se zvala predstava?

VESNA: Njihanja. E, a na kraju je bilo baš dobro....misliš gotovo je, a ono, oni ti se njišu dok izlaze iz kazališta, njišu se na stepenicama, u predvorju, pa u kafiću...pa onda ispred kazališta i na ulici....i na kraju nas sve ponude čajem i kolačima!

MARINA: Pa što ne kažeš! Prvo su te hipnotizirali, a onda su te napojili i nahranili! Zato si toliko oduševljena.

MIRJANA: Meni zvuči totalno ludo. Nego, cure, moram vam se i ja pohvaliti. Moja će Martica nastupati na Univerzijadi! Po školama su tražili djecu i izabrali su nju!

(ulazi Marta)

MARTA: Bok mama! Dobar dan svima!

MIRJANA: O ljubavi, upravo pričam o tebi. Daj nam reci kaj delate na tim probama?

MARTA: Joj, zamislite kaj nam se danas dogodilo. Učili smo tango, a kak nemamo puno dečki, ja sam morala glumiti dečka. Partnerica mi je bila neka curica koju sam danas prvi put upoznala. I tak vam mi plešemo...

(uzima Mirjanu za ruku i pleše s njom) Kad odjednom trenerica nam veli da moramo podignuti svoju partnericu. I ja vam podignem Kristinu i nas dvije vam se srušimo na pod. Toliko smo se smijale da me još uvijek trbuh boli.

A nakon probe smo jeli savršene sendviče. S buđolom i sirom!

I znate kaj još? Upoznat ćemo Dražena Petrovića!

MIRJANA: Deda će biti ljubomoran! Stalno govori da bu taj mali ušel u povijest.

MARTA: Pa nek onda deda ide sa mnom.

MIRJANA: Dobro. To bumo još videli.

VESNA: A, što ćeš imati na sebi?

MARTA: Ne znam još. Ali, imat ćemo bijele startasice na nogama. 

MIRJANA: Sam se nadam da ne bum trebala niš platiti.

(Baka Nera nastavlja priču.)

PIA: Moja je mama nastupala na Univerzijadi? Pa nikad mi to nije rekla!

BAKA NERA: Kad je skromna. Uvek je takva bila i ostala. Ali, pisala je dnevnik. Htela ga je baciti u smeće, no ja sam ga sačuvala...Sečam se da je nakon Univerzijade zapisala:

(Marta sjedi sama na podu, ostale su se djevojke vratile baki Neri.)

MARTA: Dočekala sam generalnu probu i veliko otvaranje. Sjećam se gotovo svakog detalja.Taj ulazak na stadion pred tisuće gledatelja i blještave reflektore, moj prvi vatromet, gromoglasan pljesak. Lebdjela sam negdje između neba i zemlje. Neizmjerno sretna.

(Za vrijeme monologa, prilazi joj Natko koji preuzima ulogu njezinog dečka Marka. Zagrli je.)

 

MARKO: Sretna si ti bila i deset godina nakon toga - jer si upoznala mene! Nikad neću zaboraviti taj 31.8.1997. Došla si u Saloon s nekom svojom ful zgodnom frendicom.

MARTA: Martinom. Ne mogu vjerovati da si se ti, pored buduće missice, zagledao u mene? Pa gdje su ti bile oči?

MARKO: Ti si meni moja miss - i tada i danas. Zauvijek. Sretna ti godišnjica, ljubavi.

 

(Svjetlo je ponovno na baki Neri i njezinim praunucima.)

NATKO:  Kaj se moja mama udala tak mlada?

BAKA NERA: Je... pa imala je...kolko... dvajst let. Nije to baš tak mlado. Al, tak vam je to u životu. Baš te godine kad se ona udala, moja najdraža mamica nas je napustila. (rastuži se i zatvara album) Tak je to. Neki se žene, a neki umiru. (uzdahne) Znate kaj deca, dost mi je. Sve sam vam ispričala. Odite vi sad lepo doma. Ja se moram malo legnuti. Umorna sam.

FRANKA: Ali baka, nisi nam još sve ispričala. Kaj je bilo 2007.?

BAKA NERA: Dete drago, kaj ja znam, kaj je tada bilo. Mislim da ti se baš tad sestra rodila. Ili tebi brat? Ma kaj ja znam! Otkad imate te vražje telefone nitko mi više ne razvija ni jednu sliku. (pokazuje album) Pogle ovo...same prazne stranice! Kak bute vi svojoj deci pripovedali ovakve priče. Ko bu ih se sečal? Ma, kaj vi znate. Lepo od vas kaj ste mi došli, lepo ste igrali, svaka čast, ali sad sam već stvarno jako umorna i moram malo prileći. Odite vi lepo doma.

(ustaje i ide prema krevetu, tužno govori sebi u bradu) Ko bu se mene sečal kad odem?

(legne na krevet i kaže sebi) Ko bu se mene sečal? (zatvori oči, gasi se svjetlo)

 

(Praunuci u mraku dolaze do nje, jedna od njih pali svijeću i ljubi je u obraz.)

LARA: Mi ćemo te se uvijek sjećati.

(Stavlja svijeću na pod pored njezine glave, ostaju par trenutaka pored svoje prabake, a zatim odlaze jedan za drugim u tišini.)

 

 

KRAJ